Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam se trudila zavoljeti siječanj

Kakvi uđete u novu godinu, takvi ćete biti 365 dana, kažu. Zato ljudi oblače crvene gaće, mažu se ratnim bojama, pucaju petardama - to ih veseli, i žele ostati veseli cijelu godinu. Kako se božićnica topila, a kolači se taložili u meni, morala sam poduzeti opasne mjere kako u novu godinu ne bih ušla sva jadna i debela. Zapravo, prekriži debela - ima nešto sreće i u tome. Za doček, koji smo proveli u dnevnoj sobi (i svejedno je bio bolji i luđi od dočeka kod našeg prijatelja koji nam je jedne Stare godine bio domaćin, pa otišao spavati čim smo se izljubili za Novu godinu), pravila sam sarmu po prvi puta u životu. Unijela sam u nju puno ljubavi (čitaj: ljute paprike) i zaista je bila spektakularna, odmah do one koja nam je sarma svih sarma, a jeli smo je na dan našeg vjenčanja - ta sarma je neponovljiva. Znate kako biva, jeli smo sarmu skoro do Bogojavljenja, tako da je, koliko god bila spektakularna, nećemo praviti neko vrijeme jerbo nam je - prisjela.



Dijete nas je u blagdanskim danima počastilo nešto boljim snom pa smo se mogli proveseliti i uz kuhano vino, koje mi je, nakon dvije godine bez alkohola, posebno prijalo. Što se mene tiče, nitko ne bi smio prigovarati siječnju na njegovoj depresivnoj noti, jer, dok ima kuhanog vina, ne bi trebalo biti ni depresije.



Bila sam skeptična glede umjetnog bora, ali muž je bio uporan. Bila sam uvjerena da umjetni bor nikada neće nadmašiti pravi mirisni bor (koji bi pod utjecajem gradskog grijanja ostao gol već na Stjepanovo), ali ovoga Božića zaista samo uživali u divnom boru iz Peveca, i kitili smo ga svakodnevno! Prizori s početka siječnja samo su me dodatno uvjerili - ljepše je svoj bor rastaviti i pospremiti u kutiju, gdje će snivati do sljedećeg Božića.


Godišnji odmor bismo svi trebali iskoristiti za ovih snježnih dana, kada je najdivnije ostati kod kuće, pod dekicom, ili u toploj kuhinji. Iskoristila sam slobodne dane da pripremam jela koja tijekom radnog tjedna ne stignem, a jedno od njih su tački - domaće tijesto punjeno domaćim pekmezom od šljiva, baš kako ga je mama pravila. Volim zimsku kuhinju - pečene kobasice, kiseli kupus, krofne i langošice, sve ono vruće i mirisno na što nam odmah slina ispunja usta, u čemu pronalazimo utjehu i sjećanje na bakinu kujnu.



Siječanj smo započeli gledanjem dobrih filmova - od Hell or high water pa sve do legendarnog Povratka u budućnost kojeg obožavam iako sam ga gledala milijun puta. Godinama sam u školskim leksikonima navodila Michaela J. Foxa kao omiljenog glumca, i još uvijek je mom srcu posebno drag jer, iako smo nas dvoje ostarili, Marty će ostati vječno mlad, a u njegovom će DeLoreanu uvijek čučati i moje djetinjstvo.



Puno žena u siječnju, kada vlada sezonsko sniženje krpica, sakriva račune od muža, gura kupljenu odjeću na dno ormara, prikriva sve tragove neobuzdanog obilaska dućana. Ja? U jednom danu sam kupila dvije knjige (hej, pa dugo sam čekala u redu za plaćanje računa u pošti, a Kochova Večera je bila samo 29 kn!), pa sam i ja pomislila da taj podatak prešutim dobrom mužu koji mi svaki mjesec suptilno nastoji ukazati na nedostatak mjesta na našim policama za knjige. Osim knjiga, uložila sam i u svoju klasičnu ženskost - make up torbicu, i počastila se finom nijansom karamele br. 660 u izvedbi Maybellinea - jer ja definitivno nisam rođena s tim.



Nakon godišnjeg jedva me dočekala hrpetina papira koja se, bez moje intervencije, nije dala istjerati iz naše sobe broj 1. Možda to jest samo broj sobe koja je samo prva do ulaznih vrata našeg odjela, ali meni je ta soba zaista number 1 - uz raspoložene i iskrene, nadasve iskrene, kolegice, i dan proveden nad hrpom papira je uistinu dobar dan.


Cijeli se prosinac Franka kod kuće družila se s tatom, i zaista nije niti jedan dan bila bolesna. Morali smo iskoristiti neko vrijeme da malo dođe k sebi uslijed viroza koje su nemilice slabile našu mezimicu mjesecima. No, svemu lijepom dođe kraj, pa je tako i Franka morala natrag u jaslice - već peti dan bila je kod doktora, s povišenom temperaturom i antibiotikom. Jupi. No offense, siječnju, ali možda te trenutno ipak malo mrzim.




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...