Preskoči na glavni sadržaj

Dolores and other bitches

Svatko od nas u djetinjstvu je imao onu jednu stvar, pojavu ili osobu koje se užasno bojao - koja je bila redovita tema njegovih noćnih mora. Za mene je to bio klaun Pennywise iz hit serije koja je početkom '90.-tih bila na tv programu, a koju sam ja, dijete jednoznamenkastog broja godina, uspjela popratiti (zašto su mi roditelji to dopustili, nikad mi nije bilo jasno). Sanjala bih da mi klaun izlazi iz zida sobe dok spavam, da vreba iz ormara, da proviruje iz wc školjke, jednom prilikom sam čak s prijateljicom, koja je dijelila moj strah, s noževima obišla cijelu kuću u potrazi za strašnim klaunom koji mijenja oblik. Prijateljica je danas policajka, i ničeg se ne boji, osim možda klauna. No, da se razumijemo, nisu svi klauni strašni - samo oni koji žive u kanalizaciji. 


Kad sam malo porasla i počela sama posuđivati knjige u knjižnici, otkrila sam da je tvorac klauna Stephen King, i desetljećima je on za mene bio prekriženi autor. Čak me ni plakanje uz Zelenu milju ili Iskupljenje u Shawshenku nije navelo da o njemu promjenim mišljenje. Stephena Kinga ne čitam i točka.


A onda mi je prije dva mjeseca mentorica na posao donijela knjigu koja joj se sviđa i preporučila da ju pročitam. Nisam ženi mogla reći da imam kingovsku koulrofobiju pa sam knjigu pospremila u torbu. Stajala je knjiga na mojoj polici nekoliko tjedana, vrebala nepročitana znajući da mrzim nedovršene poslove, pa je naposljetku uzeh u ruke. Heureka! Shvatih da Stephen King nije samo klaunotvorac, nego je i jedan od najvećih feminista našeg vremena. Knjiga se zvala Dolores Claiborne, a sve oko mene je Stephen-Kingovski svijet.


Dok se kod nas prikazivao It, na američkoj top listi bestselera stajala je Dolores. Roman je to, kažu poznavatelji njegovog opusa, netipičan za Kinga. Napisan je u narativnom obliku, kao monolog jedne obične majke, supruge i radnice koju policija ispituje pod optužbom da je usmrtila svoju dugogodišnju poslodavku. Dolores tvrdi da nije kriva za taj zločin, ali da je prije trideset godina pomogla svom mužu, propalici, pijanici i zlostavljaču, da, doslovno, propadne u zemlju. Iako je već na samim koricama knjige otkriven slijed događaja u romanu, King uspijeva držati čitatelja prikovanog za priču obične žene koja se, dok štiti svoju djecu, pretvara u snažnu lavicu i čini ono za što je ranije mislila da nije sposobna činiti. 


Fascinantan lik na filmu je utjelovila Kathy Bates koja je jednom prilikom rekla kako je uloga Dolores Claiborne u istoimenom filmu njena najdraža uloga. Čak i prosječnom čitatelju jasno je da Dolores kao da je krojena po Kathy, gotovo da mogu čuti njen glas dok čitam Doloresin monolog.


Stephen King, mogu to već sada reći, zasigurno je jedan od najvećih i živućih autora, a daleko je svestraniji od svih. Od horora i romana s nadnaravnim elementima pa do obiteljske drame pisane u ženskom licu - nema toga što ne može ovaj čovjek kojemu su godine alkohola, droge, života u prikolici i siromaštva trebale da bi od svoje strasti za pripovjedanjem mogao živjeti. Veselim se što je čitav njegov opus preda mnom - jer sam tek 2017. godine, zbog mentoričine preporuke na koju sam nemilice pristala, postala fan Stephena Kinga. Aleluja!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta