Preskoči na glavni sadržaj

Dolores and other bitches

Svatko od nas u djetinjstvu je imao onu jednu stvar, pojavu ili osobu koje se užasno bojao - koja je bila redovita tema njegovih noćnih mora. Za mene je to bio klaun Pennywise iz hit serije koja je početkom '90.-tih bila na tv programu, a koju sam ja, dijete jednoznamenkastog broja godina, uspjela popratiti (zašto su mi roditelji to dopustili, nikad mi nije bilo jasno). Sanjala bih da mi klaun izlazi iz zida sobe dok spavam, da vreba iz ormara, da proviruje iz wc školjke, jednom prilikom sam čak s prijateljicom, koja je dijelila moj strah, s noževima obišla cijelu kuću u potrazi za strašnim klaunom koji mijenja oblik. Prijateljica je danas policajka, i ničeg se ne boji, osim možda klauna. No, da se razumijemo, nisu svi klauni strašni - samo oni koji žive u kanalizaciji. 


Kad sam malo porasla i počela sama posuđivati knjige u knjižnici, otkrila sam da je tvorac klauna Stephen King, i desetljećima je on za mene bio prekriženi autor. Čak me ni plakanje uz Zelenu milju ili Iskupljenje u Shawshenku nije navelo da o njemu promjenim mišljenje. Stephena Kinga ne čitam i točka.


A onda mi je prije dva mjeseca mentorica na posao donijela knjigu koja joj se sviđa i preporučila da ju pročitam. Nisam ženi mogla reći da imam kingovsku koulrofobiju pa sam knjigu pospremila u torbu. Stajala je knjiga na mojoj polici nekoliko tjedana, vrebala nepročitana znajući da mrzim nedovršene poslove, pa je naposljetku uzeh u ruke. Heureka! Shvatih da Stephen King nije samo klaunotvorac, nego je i jedan od najvećih feminista našeg vremena. Knjiga se zvala Dolores Claiborne, a sve oko mene je Stephen-Kingovski svijet.


Dok se kod nas prikazivao It, na američkoj top listi bestselera stajala je Dolores. Roman je to, kažu poznavatelji njegovog opusa, netipičan za Kinga. Napisan je u narativnom obliku, kao monolog jedne obične majke, supruge i radnice koju policija ispituje pod optužbom da je usmrtila svoju dugogodišnju poslodavku. Dolores tvrdi da nije kriva za taj zločin, ali da je prije trideset godina pomogla svom mužu, propalici, pijanici i zlostavljaču, da, doslovno, propadne u zemlju. Iako je već na samim koricama knjige otkriven slijed događaja u romanu, King uspijeva držati čitatelja prikovanog za priču obične žene koja se, dok štiti svoju djecu, pretvara u snažnu lavicu i čini ono za što je ranije mislila da nije sposobna činiti. 


Fascinantan lik na filmu je utjelovila Kathy Bates koja je jednom prilikom rekla kako je uloga Dolores Claiborne u istoimenom filmu njena najdraža uloga. Čak i prosječnom čitatelju jasno je da Dolores kao da je krojena po Kathy, gotovo da mogu čuti njen glas dok čitam Doloresin monolog.


Stephen King, mogu to već sada reći, zasigurno je jedan od najvećih i živućih autora, a daleko je svestraniji od svih. Od horora i romana s nadnaravnim elementima pa do obiteljske drame pisane u ženskom licu - nema toga što ne može ovaj čovjek kojemu su godine alkohola, droge, života u prikolici i siromaštva trebale da bi od svoje strasti za pripovjedanjem mogao živjeti. Veselim se što je čitav njegov opus preda mnom - jer sam tek 2017. godine, zbog mentoričine preporuke na koju sam nemilice pristala, postala fan Stephena Kinga. Aleluja!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...