Prošle godine sam, umjesto na moru, završila u bolnici s preuranjenim trudovima, pa sam se čak veselila što ću ovo ljeto ponovno susresti more. Ne toliko zbog sebe, ta ja bez mora mogu i vrlo rado ću, ali poseban je osjećaj svom djetetu prvi put pokazati morsko prostranstvo. To čuđenje u dječjim očima! Taj pogled se ne zaboravlja, i ne može čovjek da ne zavidi tom malom biću koji još uživa u svemu lijepom što mi odavna uzimamo zdravo za gotovo.
Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)