Preskoči na glavni sadržaj

Ja sam stvarno sretno dijete


Primijetila sam da smo zadnjih mjeseci obišli više dječjih rođendana, nego rođendana odraslih osoba - što će reći da ili naši prijatelji, uslijed starosti, ne slave rođendane, ili nas, uslijed toga što imamo bebu, na njih više ne zovu. Kako god bilo, uvijek je izazov izabrati rođendanski poklon, a izabrati djetetu poklon koji će ga oduševiti - eh, to je nemoguća misija! Valjda svi zbog nekih svojih kompleksa (a istina jest da nam ničega nije nedostajalo u djetinjstvu, iako nitko novaca nije imao) želimo djeci priuštiti ono što mi nismo imali, što je rezultiralo time da djeca imaju - baš sve. Pokušavam se i sama boriti s tim, ali me bake sabotiraju - djetetu smo kupili jednu igračku, sve ostale donijele su babe (koje, iz nekog razloga, svojoj djeci nikada nisu poklanjale tolike igračke!). Sve što želim je siguran i lijep prostor u kojem se moje dijete može igrati s kuhačama i daljinskim upravljačima (omiljene igračke) i u kojem ću mu čitati pričice i izrađivati  s njim kreativne sitnice, i ta me misao nadahnjuje i pri izboru poklona za naše male prijatelje ili rođake.

Odličan izbor, i unikatan, igračke su koje izrađuje Sovica. Lijepe su i funkcionalne, kao ovi jastučići npr., a možete birati uzorke, veličine, i dodatno ih imenima personalizirati. Svidjet će se djeci, a još više mamama!


Jednoj smo prijateljici poklonili lutke za prste (10 komada) koje se po povoljnoj cijeni mogu pronaći u Ikei. Možda će se mama ljutiti jer igra s tim lutkama, ako je dijete mlađe od 3 godine, zahtjeva mamin angažman, ali vjerujem da su sjajne za poticanje dječje mašte i da svaku igru i priču mogu učiniti novom i zanimljivom.



Franka je na poklon od jedne moje prijateljice dobila lončić (jer svako dijete mora imati svoj lončić!) i drvenu grickalicu (btw, zubi još nisu niknuli!) Wooden storyja - izrađeni ručno na ekološki način. To su pokloni koji će trajati vječno i koje će jednog dana mojoj Franki buditi uspomene na djetinjstvo.



Već sam stalan kupac kod djevojaka koje stoje iza postera na stranici 20 deka ljubavi - realiziraju sve moje ideje, od babinja do svatova, kreativne su i brze! Osim postera koji će krasiti dječju sobicu, oko bacite uvijek na popuste u Plodinama, gdje sam još lani uzela 9 komada podnih puzzli po 25 kn, ili Kiku, gdje sam kupila Olafa u pola cijene - divota!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...