Preskoči na glavni sadržaj

Ja sam stvarno sretno dijete


Primijetila sam da smo zadnjih mjeseci obišli više dječjih rođendana, nego rođendana odraslih osoba - što će reći da ili naši prijatelji, uslijed starosti, ne slave rođendane, ili nas, uslijed toga što imamo bebu, na njih više ne zovu. Kako god bilo, uvijek je izazov izabrati rođendanski poklon, a izabrati djetetu poklon koji će ga oduševiti - eh, to je nemoguća misija! Valjda svi zbog nekih svojih kompleksa (a istina jest da nam ničega nije nedostajalo u djetinjstvu, iako nitko novaca nije imao) želimo djeci priuštiti ono što mi nismo imali, što je rezultiralo time da djeca imaju - baš sve. Pokušavam se i sama boriti s tim, ali me bake sabotiraju - djetetu smo kupili jednu igračku, sve ostale donijele su babe (koje, iz nekog razloga, svojoj djeci nikada nisu poklanjale tolike igračke!). Sve što želim je siguran i lijep prostor u kojem se moje dijete može igrati s kuhačama i daljinskim upravljačima (omiljene igračke) i u kojem ću mu čitati pričice i izrađivati  s njim kreativne sitnice, i ta me misao nadahnjuje i pri izboru poklona za naše male prijatelje ili rođake.

Odličan izbor, i unikatan, igračke su koje izrađuje Sovica. Lijepe su i funkcionalne, kao ovi jastučići npr., a možete birati uzorke, veličine, i dodatno ih imenima personalizirati. Svidjet će se djeci, a još više mamama!


Jednoj smo prijateljici poklonili lutke za prste (10 komada) koje se po povoljnoj cijeni mogu pronaći u Ikei. Možda će se mama ljutiti jer igra s tim lutkama, ako je dijete mlađe od 3 godine, zahtjeva mamin angažman, ali vjerujem da su sjajne za poticanje dječje mašte i da svaku igru i priču mogu učiniti novom i zanimljivom.



Franka je na poklon od jedne moje prijateljice dobila lončić (jer svako dijete mora imati svoj lončić!) i drvenu grickalicu (btw, zubi još nisu niknuli!) Wooden storyja - izrađeni ručno na ekološki način. To su pokloni koji će trajati vječno i koje će jednog dana mojoj Franki buditi uspomene na djetinjstvo.



Već sam stalan kupac kod djevojaka koje stoje iza postera na stranici 20 deka ljubavi - realiziraju sve moje ideje, od babinja do svatova, kreativne su i brze! Osim postera koji će krasiti dječju sobicu, oko bacite uvijek na popuste u Plodinama, gdje sam još lani uzela 9 komada podnih puzzli po 25 kn, ili Kiku, gdje sam kupila Olafa u pola cijene - divota!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t