Preskoči na glavni sadržaj

Daj mi samo deset minuta...

Kad bih ranije čula da je netko na rodiljnom dopustu, pomislila bih da mora da je to divno razdoblje u kojem ne moraš ići na posao, zamarati se uredskim poslovanjem, ne moraš pratiti ni zbivanja u svijetu niti se oblačiti po zadnjoj modi - dovoljno je da obučeš trenerku i igraš se sa svojom bebicom. Pa to je lako! Mogu ja to!

E, pa draga bivša ja, i drage vi, koje ćete tek postati majke, nije to baš tako lako kako se čini. A što je još važnije, sasvim je u redu priznati da nije tako lako! Naravno, postoje mame od koje nikada nećete čuti niti jednu jedinu jadikovku, no, to ne znači da nisu imale fazu kad su pomislile da bi bijeg bio najbolje rješenje - one se s majčinstvom samo nose na drugačiji način. Jer, činjenica jest da sve novopečene majke kad tad pomisle da su najgore mame na svijetu (tu sam se popravila - pomislim to tek svaki drugi dan!), da će im dijete postati psihopat jer ga ne stimuliraju psihički koliko bi trebale (čitaj: daju mu da gleda previše crtića), da neće znati pokazati ljubav jer ga mama ne mazi dovoljno (čitaj: jer mora piškiti tu i tamo ili skuhati ručak i ostaviti bebu samu s igračkama), da nijedna druga mama nema problema s nespavanjem, dojenjem ili prihvaćanjem dohrane, te da bi najbolje bilo podvezati jajnike i osloboditi svijet još jednog neodgojenog djeteta. Ukratko, rodiljni dopust vam je tapkanje po jajima, neprestano preispitivanje sebe samog i svojih odluka, hod po rubu provalije zvane postporođajna depresija, jer hormoni definitivno kroje naše sudbine, isprobavanje fizičkih i psihičkih granica, i čitav splet emocija pomiješan s ukakanim pelenama i zamrljanim ručicama. I nije lako, i ne trudite se objasniti to onima koji nisu doživjeli - ali, pojadajte se drugim ludim mamama ili još bolje, svojoj majci! 

I, drage mame, ne zaboravite - živite dan po dan, operite zube, učinite nešto za sebe dok beba spava (ne spavajte dok beba spava!), pročitajte knjigu, posložite te fotografije u album, napravite kolač i sočno ga smažite uz kavu s prijateljicama koje s vama moraju podijeliti najnovija kozmetička otkrića (iako je vama trenutno nanošenje kreme za ruke vrhunac brige o sebi), i, čestitajte si na još jednom danu - vaše dijete je sito, suho i sretno! 




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...