Preskoči na glavni sadržaj

Daj mi samo deset minuta...

Kad bih ranije čula da je netko na rodiljnom dopustu, pomislila bih da mora da je to divno razdoblje u kojem ne moraš ići na posao, zamarati se uredskim poslovanjem, ne moraš pratiti ni zbivanja u svijetu niti se oblačiti po zadnjoj modi - dovoljno je da obučeš trenerku i igraš se sa svojom bebicom. Pa to je lako! Mogu ja to!

E, pa draga bivša ja, i drage vi, koje ćete tek postati majke, nije to baš tako lako kako se čini. A što je još važnije, sasvim je u redu priznati da nije tako lako! Naravno, postoje mame od koje nikada nećete čuti niti jednu jedinu jadikovku, no, to ne znači da nisu imale fazu kad su pomislile da bi bijeg bio najbolje rješenje - one se s majčinstvom samo nose na drugačiji način. Jer, činjenica jest da sve novopečene majke kad tad pomisle da su najgore mame na svijetu (tu sam se popravila - pomislim to tek svaki drugi dan!), da će im dijete postati psihopat jer ga ne stimuliraju psihički koliko bi trebale (čitaj: daju mu da gleda previše crtića), da neće znati pokazati ljubav jer ga mama ne mazi dovoljno (čitaj: jer mora piškiti tu i tamo ili skuhati ručak i ostaviti bebu samu s igračkama), da nijedna druga mama nema problema s nespavanjem, dojenjem ili prihvaćanjem dohrane, te da bi najbolje bilo podvezati jajnike i osloboditi svijet još jednog neodgojenog djeteta. Ukratko, rodiljni dopust vam je tapkanje po jajima, neprestano preispitivanje sebe samog i svojih odluka, hod po rubu provalije zvane postporođajna depresija, jer hormoni definitivno kroje naše sudbine, isprobavanje fizičkih i psihičkih granica, i čitav splet emocija pomiješan s ukakanim pelenama i zamrljanim ručicama. I nije lako, i ne trudite se objasniti to onima koji nisu doživjeli - ali, pojadajte se drugim ludim mamama ili još bolje, svojoj majci! 

I, drage mame, ne zaboravite - živite dan po dan, operite zube, učinite nešto za sebe dok beba spava (ne spavajte dok beba spava!), pročitajte knjigu, posložite te fotografije u album, napravite kolač i sočno ga smažite uz kavu s prijateljicama koje s vama moraju podijeliti najnovija kozmetička otkrića (iako je vama trenutno nanošenje kreme za ruke vrhunac brige o sebi), i, čestitajte si na još jednom danu - vaše dijete je sito, suho i sretno! 




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca