Preskoči na glavni sadržaj

Proljeće u Francuskoj!

Ah, Pariz u proljeće! Tko ga ne bi volio vidjeti u cvatu i suncu, pogotovo kad pogled kroz prozor izgleda deprimirajuće - kiša, opet! Ipak, ovih sam dana otplovila u Francusku zahvaljujući knjigama francuskih autora koje sam progutala i tako uživala u ovom mjesecu frankofonije.


Prvu od njih dobila sam od kuma i kume za rođendan - Popis mojih želja Francuza Gregoirea Delacourta (pitam se je li u rodu s Fleur Delacour - ispričavam se ako vam nije jasno o čemu ja to), koja je must read knjiga za 2016. godinu i savršen poklon za rođendan! Kum mi je napisao posvetu "U svakoj ženi čuči popis želja" (nakon dugo promišljanja) i naredio da uplatim loto, i osvojim ga, jer u knjizi glavni lik osvaja 18 milijuna eura i brižno čuva loto ček, tajeći od muža i bližnjih svoj dobitak, slažući u glavi popis svojih želja - onih sitnih stvari za koje mislimo da bi nam promijenile život, samo da ih imamo. Svatko ga ima, sastojao se on od skupog automobila ili od kalupa za kugluf (promaknuo mi je na sniženju u Plodinama, damn!) i svi sanjaju o tom nepresušnom izvoru novca koji bi nam kupio sreću. Ne volim previše doktora Housea, ali jednu sam njegovu rečenicu zapamtila za sva vremena - "Sretni ljudi ne igraju loto", i zaista, to je tako, jer sretni ljudi znaju da sreću čine sitnice koje se ne mogu kupiti - zdravlje, smijeh djeteta, obitelj na okupu, zagrljaj prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, mužev poljubac prije spavanja. OK, OK, ipak sam poslala muža da mi uplati eurojackpot - ali nisam pogodila niti jedan broj, nije to za mene. Hvala Bogu, neka tako i ostane, jer s novcem nisam baš najbolja - bolje mi idu ove stvari koje nemaju cijenu.


Druga knjiga koju vam mogu preporučiti već je spomenuta na blogu ranije - radi se o ovomjesečnom izboru mog Book cluba - legendarnoj Dobar dan, tugo Francoise Sagan. O njoj su svi nešto čuli, svi znaju da je 1954., kad je objavljena, šokirala francusku javnost, ali nitko zapravo nije siguran što krije taj kratki roman, često prodavan pod "ljubavni roman". Protagonistica romana je mlada Cecile, djevojka bez majke koja je odrasla u internatu, bez oca koji joj pažnju nastoji nadoknaditi lagodnim životom i ljetovanjem na francuskoj rivijeri. Ona u svom ocu Raymondu vidi uzor, nekoga tko se ne zamara promišljanjima, tko uživa u životu i mladim djevojkama koje mijenja kao čarape - sve do kobnog trenutka kada se odluči vjenčati profinjenom, i po godinama prikladnijom, Annom. U Anni Cecile vidi prijetnju i ona izvodi svakakve spletke ne želeći izgubiti netom darovanu slobodu. Roman je napisan maestralno, ostavljajući čitatelju da sam kroji sudbinu likova, po svom nahođenju i logici, zbog čega je Francoise Sagan i postala celebrity prije šezdeset godina - napisavši roman sa samo osamnaest godina! Uz vino i madeleines kolačiće (Sagan je prezime posudila od Prousta) sa svojim knjiškim prijateljicama raspravljala sam o boli, odgovornosti, promjeni i pobudama iz kojih pisci uopće stvaraju svoja djela, i uživala, toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta