Preskoči na glavni sadržaj

Proljeće u Francuskoj!

Ah, Pariz u proljeće! Tko ga ne bi volio vidjeti u cvatu i suncu, pogotovo kad pogled kroz prozor izgleda deprimirajuće - kiša, opet! Ipak, ovih sam dana otplovila u Francusku zahvaljujući knjigama francuskih autora koje sam progutala i tako uživala u ovom mjesecu frankofonije.


Prvu od njih dobila sam od kuma i kume za rođendan - Popis mojih želja Francuza Gregoirea Delacourta (pitam se je li u rodu s Fleur Delacour - ispričavam se ako vam nije jasno o čemu ja to), koja je must read knjiga za 2016. godinu i savršen poklon za rođendan! Kum mi je napisao posvetu "U svakoj ženi čuči popis želja" (nakon dugo promišljanja) i naredio da uplatim loto, i osvojim ga, jer u knjizi glavni lik osvaja 18 milijuna eura i brižno čuva loto ček, tajeći od muža i bližnjih svoj dobitak, slažući u glavi popis svojih želja - onih sitnih stvari za koje mislimo da bi nam promijenile život, samo da ih imamo. Svatko ga ima, sastojao se on od skupog automobila ili od kalupa za kugluf (promaknuo mi je na sniženju u Plodinama, damn!) i svi sanjaju o tom nepresušnom izvoru novca koji bi nam kupio sreću. Ne volim previše doktora Housea, ali jednu sam njegovu rečenicu zapamtila za sva vremena - "Sretni ljudi ne igraju loto", i zaista, to je tako, jer sretni ljudi znaju da sreću čine sitnice koje se ne mogu kupiti - zdravlje, smijeh djeteta, obitelj na okupu, zagrljaj prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, mužev poljubac prije spavanja. OK, OK, ipak sam poslala muža da mi uplati eurojackpot - ali nisam pogodila niti jedan broj, nije to za mene. Hvala Bogu, neka tako i ostane, jer s novcem nisam baš najbolja - bolje mi idu ove stvari koje nemaju cijenu.


Druga knjiga koju vam mogu preporučiti već je spomenuta na blogu ranije - radi se o ovomjesečnom izboru mog Book cluba - legendarnoj Dobar dan, tugo Francoise Sagan. O njoj su svi nešto čuli, svi znaju da je 1954., kad je objavljena, šokirala francusku javnost, ali nitko zapravo nije siguran što krije taj kratki roman, često prodavan pod "ljubavni roman". Protagonistica romana je mlada Cecile, djevojka bez majke koja je odrasla u internatu, bez oca koji joj pažnju nastoji nadoknaditi lagodnim životom i ljetovanjem na francuskoj rivijeri. Ona u svom ocu Raymondu vidi uzor, nekoga tko se ne zamara promišljanjima, tko uživa u životu i mladim djevojkama koje mijenja kao čarape - sve do kobnog trenutka kada se odluči vjenčati profinjenom, i po godinama prikladnijom, Annom. U Anni Cecile vidi prijetnju i ona izvodi svakakve spletke ne želeći izgubiti netom darovanu slobodu. Roman je napisan maestralno, ostavljajući čitatelju da sam kroji sudbinu likova, po svom nahođenju i logici, zbog čega je Francoise Sagan i postala celebrity prije šezdeset godina - napisavši roman sa samo osamnaest godina! Uz vino i madeleines kolačiće (Sagan je prezime posudila od Prousta) sa svojim knjiškim prijateljicama raspravljala sam o boli, odgovornosti, promjeni i pobudama iz kojih pisci uopće stvaraju svoja djela, i uživala, toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...