Preskoči na glavni sadržaj

Proljeće u Francuskoj!

Ah, Pariz u proljeće! Tko ga ne bi volio vidjeti u cvatu i suncu, pogotovo kad pogled kroz prozor izgleda deprimirajuće - kiša, opet! Ipak, ovih sam dana otplovila u Francusku zahvaljujući knjigama francuskih autora koje sam progutala i tako uživala u ovom mjesecu frankofonije.


Prvu od njih dobila sam od kuma i kume za rođendan - Popis mojih želja Francuza Gregoirea Delacourta (pitam se je li u rodu s Fleur Delacour - ispričavam se ako vam nije jasno o čemu ja to), koja je must read knjiga za 2016. godinu i savršen poklon za rođendan! Kum mi je napisao posvetu "U svakoj ženi čuči popis želja" (nakon dugo promišljanja) i naredio da uplatim loto, i osvojim ga, jer u knjizi glavni lik osvaja 18 milijuna eura i brižno čuva loto ček, tajeći od muža i bližnjih svoj dobitak, slažući u glavi popis svojih želja - onih sitnih stvari za koje mislimo da bi nam promijenile život, samo da ih imamo. Svatko ga ima, sastojao se on od skupog automobila ili od kalupa za kugluf (promaknuo mi je na sniženju u Plodinama, damn!) i svi sanjaju o tom nepresušnom izvoru novca koji bi nam kupio sreću. Ne volim previše doktora Housea, ali jednu sam njegovu rečenicu zapamtila za sva vremena - "Sretni ljudi ne igraju loto", i zaista, to je tako, jer sretni ljudi znaju da sreću čine sitnice koje se ne mogu kupiti - zdravlje, smijeh djeteta, obitelj na okupu, zagrljaj prijatelja kojeg dugo nismo vidjeli, mužev poljubac prije spavanja. OK, OK, ipak sam poslala muža da mi uplati eurojackpot - ali nisam pogodila niti jedan broj, nije to za mene. Hvala Bogu, neka tako i ostane, jer s novcem nisam baš najbolja - bolje mi idu ove stvari koje nemaju cijenu.


Druga knjiga koju vam mogu preporučiti već je spomenuta na blogu ranije - radi se o ovomjesečnom izboru mog Book cluba - legendarnoj Dobar dan, tugo Francoise Sagan. O njoj su svi nešto čuli, svi znaju da je 1954., kad je objavljena, šokirala francusku javnost, ali nitko zapravo nije siguran što krije taj kratki roman, često prodavan pod "ljubavni roman". Protagonistica romana je mlada Cecile, djevojka bez majke koja je odrasla u internatu, bez oca koji joj pažnju nastoji nadoknaditi lagodnim životom i ljetovanjem na francuskoj rivijeri. Ona u svom ocu Raymondu vidi uzor, nekoga tko se ne zamara promišljanjima, tko uživa u životu i mladim djevojkama koje mijenja kao čarape - sve do kobnog trenutka kada se odluči vjenčati profinjenom, i po godinama prikladnijom, Annom. U Anni Cecile vidi prijetnju i ona izvodi svakakve spletke ne želeći izgubiti netom darovanu slobodu. Roman je napisan maestralno, ostavljajući čitatelju da sam kroji sudbinu likova, po svom nahođenju i logici, zbog čega je Francoise Sagan i postala celebrity prije šezdeset godina - napisavši roman sa samo osamnaest godina! Uz vino i madeleines kolačiće (Sagan je prezime posudila od Prousta) sa svojim knjiškim prijateljicama raspravljala sam o boli, odgovornosti, promjeni i pobudama iz kojih pisci uopće stvaraju svoja djela, i uživala, toplo preporučujem!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...