Preskoči na glavni sadržaj

Birthday week aux Gilmore Girls

Za četvrti rođendan na poklon sam dobila sestricu, i bio je to najljepši poklon koji djevojčica može dobiti! Godinama smo zajedno slavile rođendane koji su dan za danom, godinama puhale u dvije torte odjednom, i bilo je to super, sve dok starija seka nije počela na rođendan zvati prijatelje - rođendan sestrice pao je u drugi plan, da ne spominjem činjenicu da je u naš život stigla i mala napast zvana baby sestrica koja se trpala svagdje. Zato, ove smo godine rođendane odlučile slaviti drugačije - ja sam svoj proslavila u prošlu nedjelju (muž se posebno potrudio oko poklona, od čokolade, knjiga do masaže), a ona će u sljedeću - a cijeli tjedan između slavit ćemo svoje sestrinstvo (ya ya!) po uzoru na Lorelai i Rory


Možda nećemo ići na manikuru, niti ćemo jesti world's largest pizzu, ali evo što hoćemo:

1. Jedna drugoj preporučiti 1 film, 1 knjigu i 1 seriju i 1 glazbenika/grupu koju ova druga nikad ne bi pogledala/poslušala sama, a prvoj se jako sviđa – uz obavezu da će se film i serija pogledati (barem par epizoda), glazba poslušati (barem par pjesama) a knjiga pročitati u sljedećih 6 mjeseci i da će se javiti dojmovi.


2. Jedna s drugom podijeliti najdražu uspomenu koja uključuje ovu drugu (privatno, na Facebooku...)

3. Ispričati se jedna drugoj za nešto što smo napravile/nismo napravile i nikad se nismo ispričale. Zahvaliti se jedna drugoj za nešto za što se dosad nismo zahvalile, makar je i očito (bitno je da to nikad jedna drugoj nismo rekle). 

4. Navesti: 

a. 1 osobinu koju najviše cijeniš kod ove druge

b. 1 osobinu ove druge koju bi ti htjela posjedovati

c. 1 osobinu koju ti imaš i misliš da bi drugoj osobi dobro došla



5. Nalakirati nokte istom bojom. 

6. Napisati pismo drugoj osobi koje ćeš joj pokloniti za sljedeći rođendan. (Želje, predviđanja itd.)


7. Pomoliti se jedna za drugu.

Zasad sam se usosila - morat cu gledati Captain Americu (da, moja sestra je geek), a ona mora slušati Silente (inače ne sluša ništa domaće produkcije)! Već čitajući zadatke sam shvatila da sam sličnija svojoj sestri nego sam mislila, zapravo, bila sam uvjerena da smo totalne suprotnosti. Istina, nemoguće je preporučiti joj neki film koji ne bi pogledala jer imamo poprilično sličan ukus. Danas,pak, vrtim u glavi sve naše uspomene (prepuno ih je dugoročno pamćenje, sjaje se kao kuglice u Inside outu - da, još je aktualan) i zaključila sam da su mi najdraže uspomene na sestru svi oni trenuci kad me iznenadila - kad je kao dvogodišnja izvela solo koncert zabavne glazbe pred nepoznatim ljudima na moru, kad je u isto vrijeme bila predsjednica Frame i predsjednica razreda, ali je odlično žonglirala obvezama, kad je postala urednica Frama portala, kad je branila svoj diplomski rad, kad mi je pjevala na vjenčanju... Uvijek je hrabrija od mene, nikad se ne žali na previše obveza, uvijek je elokventna i staložena, i definitivno mogu reći da ja nemam osobine koja bi njoj bila potrebna! Kad bolje razmislim, ona mi je starija sestra koju nikada nisam imala - toliko sam više ja naučila od nje, nego ona od mene - i to je ono za čime najviše žalim - bila sam loša velika sestra. Možda je vrijeme prošlo i ne može se vratiti, ali ne smijemo zaboraviti, najljepše godine sestrinstva tek slijede! Sretan rođendan, sestrice!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta