Preskoči na glavni sadržaj

Birthday week aux Gilmore Girls

Za četvrti rođendan na poklon sam dobila sestricu, i bio je to najljepši poklon koji djevojčica može dobiti! Godinama smo zajedno slavile rođendane koji su dan za danom, godinama puhale u dvije torte odjednom, i bilo je to super, sve dok starija seka nije počela na rođendan zvati prijatelje - rođendan sestrice pao je u drugi plan, da ne spominjem činjenicu da je u naš život stigla i mala napast zvana baby sestrica koja se trpala svagdje. Zato, ove smo godine rođendane odlučile slaviti drugačije - ja sam svoj proslavila u prošlu nedjelju (muž se posebno potrudio oko poklona, od čokolade, knjiga do masaže), a ona će u sljedeću - a cijeli tjedan između slavit ćemo svoje sestrinstvo (ya ya!) po uzoru na Lorelai i Rory


Možda nećemo ići na manikuru, niti ćemo jesti world's largest pizzu, ali evo što hoćemo:

1. Jedna drugoj preporučiti 1 film, 1 knjigu i 1 seriju i 1 glazbenika/grupu koju ova druga nikad ne bi pogledala/poslušala sama, a prvoj se jako sviđa – uz obavezu da će se film i serija pogledati (barem par epizoda), glazba poslušati (barem par pjesama) a knjiga pročitati u sljedećih 6 mjeseci i da će se javiti dojmovi.


2. Jedna s drugom podijeliti najdražu uspomenu koja uključuje ovu drugu (privatno, na Facebooku...)

3. Ispričati se jedna drugoj za nešto što smo napravile/nismo napravile i nikad se nismo ispričale. Zahvaliti se jedna drugoj za nešto za što se dosad nismo zahvalile, makar je i očito (bitno je da to nikad jedna drugoj nismo rekle). 

4. Navesti: 

a. 1 osobinu koju najviše cijeniš kod ove druge

b. 1 osobinu ove druge koju bi ti htjela posjedovati

c. 1 osobinu koju ti imaš i misliš da bi drugoj osobi dobro došla



5. Nalakirati nokte istom bojom. 

6. Napisati pismo drugoj osobi koje ćeš joj pokloniti za sljedeći rođendan. (Želje, predviđanja itd.)


7. Pomoliti se jedna za drugu.

Zasad sam se usosila - morat cu gledati Captain Americu (da, moja sestra je geek), a ona mora slušati Silente (inače ne sluša ništa domaće produkcije)! Već čitajući zadatke sam shvatila da sam sličnija svojoj sestri nego sam mislila, zapravo, bila sam uvjerena da smo totalne suprotnosti. Istina, nemoguće je preporučiti joj neki film koji ne bi pogledala jer imamo poprilično sličan ukus. Danas,pak, vrtim u glavi sve naše uspomene (prepuno ih je dugoročno pamćenje, sjaje se kao kuglice u Inside outu - da, još je aktualan) i zaključila sam da su mi najdraže uspomene na sestru svi oni trenuci kad me iznenadila - kad je kao dvogodišnja izvela solo koncert zabavne glazbe pred nepoznatim ljudima na moru, kad je u isto vrijeme bila predsjednica Frame i predsjednica razreda, ali je odlično žonglirala obvezama, kad je postala urednica Frama portala, kad je branila svoj diplomski rad, kad mi je pjevala na vjenčanju... Uvijek je hrabrija od mene, nikad se ne žali na previše obveza, uvijek je elokventna i staložena, i definitivno mogu reći da ja nemam osobine koja bi njoj bila potrebna! Kad bolje razmislim, ona mi je starija sestra koju nikada nisam imala - toliko sam više ja naučila od nje, nego ona od mene - i to je ono za čime najviše žalim - bila sam loša velika sestra. Možda je vrijeme prošlo i ne može se vratiti, ali ne smijemo zaboraviti, najljepše godine sestrinstva tek slijede! Sretan rođendan, sestrice!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...