Preskoči na glavni sadržaj

Pravila za veselo rođendansko darivanje

Posljednjih dana hodamo od rođendana do rođendana, od nećakinjinog trećeg s hrpom djece svih uzrasta (šokirano smo ih gledali - Behold our future!) pa sve do bakinog jubilarnog 50. koji se zapravo sveo na obožavanje Franke (dok sam ja, nakon šest mjeseci, brisnula k frizeru na make over!).
Dolazak proljeća, otkad znam za sebe, ne obilježavaju visibabe, nego rođendani - i iscrpljujuće razmišljanje - o poklonima! Volim poklone. Volim ih primiti, a još više darivati (djelomično i zato što mi muž kupi nešto kao ovlaživač zraka (čitaj: actually mi je kupio ovlaživač zraka), mama mi je zadnje poklonila ribež za povrće (jer sad sam k'o fol ozbiljna udana žena), a prijatelji mi često donose cvijeće (koje ubijem nemilosrdno!) ili mirisne kupke - čak i ako ne živim u stanu s kadom. Nemojte me krivo shvatiti, ne gledam ja poklonjenom ovlaživaču zraka u zube, ali žao mi novca koji ljudi spiskaju na mene ni ne sluteći da sam poprilično jednostavna osoba - ako mi već nešto želite pokloniti - volim čokoladu, sve čokolade, i nema pogrešnog poklona ako je čokoladan!


Kad kupujem poklone, trudim se biti kreativna i ne ponavljati se (jedna moja prijateljica mi svakog rođendana pokloni ruž za usne što je razlog zašto si nijedan ruž u kolekciji nisam sama kupila), a što je iznimno teško budući da iste članove obitelji, a i prijatelje, darivam dvadesetak godina. Pa ti budi originalan. Znam ja poklanjati gluposti, ali trudim se pri darivanju povesti za nekoliko jednostavnih pravila:

1. Nešto korisno

Pa neka dobijem i ovlaživač zraka, ako sam ga baš trebala, nemam ništa protiv kupovanja stvari koje su svima svakodnevno potrebne, pogotovo ako se radi o djeci! Možda mislite da će se djeca posebno obradovati nekoj igrački, ali korisnije im je pokloniti nešto što će obradovati njihove mame - ionako, nećakinji su se, od svega poklonjenog, najviše svidjeli slani štapići - baš te je trebala! Osim što mitim djecu štapićima i kiki bombonima, nosim im čarape, potkošulje, četkice za zube i pelene. Da, ja sam ona strina koja će ti kupiti ružan pulover koji ćeš morati izvući za blagdane, kad te posjetim.



2. Nešto sasvim novo

Najviše me raduje pokloniti nekome neku sitnicu koja će mu pružiti sasvim novo iskustvo - npr. kad sam dečka (davno je to bilo) vodila u Zagreb na Bitange i princeze u Kerempuh pa se glupi Kazo oblokao i predstava je u zadnji tren otkazana. Nema veze, mi smo na kraju gledali film u Cinestaru, i do dana današnjeg prepričavamo kako je bilo kad se glupi Kazo oblokao pa nismo nikada vidjeli predstavu. 


3. Nešto vrijedno

Ali ne vrijedno u novčanom smislu - nego nešto što se daje od srca i što obogaćuje obdarenika, a ipak je u skladu s primanjima prosječnog stanovnika naše zemlje. (I nemojte poklanjati bonove u H&M-u od 200 kn - to je preskup pokon!) Zadnji poklon, za koji vjerujem da će obogatiti život moje prijateljice, pretplata je za časopis Book, časopis za novu evangelizaciju!

4. Nešto home made

Ako ste u dilemi, nemojte posezati za mirisnim svijećama (nitko ih zapravo toliko ne voli), kupite neku slasticu, ili, još bolje - napravite ju sami! Ako ne znate kuhati, poklonite buket cvijeća, a uz to priložite i čestitku (obožavam čitati stare čestitke!) i osvojit ćete svako srce! 


5. Nešto posebno

U srednjoj školi sam tražila od bake razredne kolegice da mi prevede na francuski cijelu čestitku koju sam, uz Merci, darivala dečku - tad sam bila romantična i kreativna (za ovaj rođendan ću mu pokloniti čarape), a jedan od najdražih mi poklona je knjiga Julijane Matanović s rođendanskom posvetom samo za mene, koju sam dobila od dragih prijateljica, kao i šalica s natpisom Dinera Luke Danesa, e, to su pokloni za koje su se ljudi potrudili tu extra mile. Ako niste u mogućnosti nešto tako izvesti, onda je dovoljno da zapamtite koju čokoladu ili koji bend voli vaš prijatelj, ili već neku drugu sitnicu koju on usputno spomene u razgovoru - i iznenađenje je zajamčeno!

Sretno!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca