Preskoči na glavni sadržaj

Pravila za veselo rođendansko darivanje

Posljednjih dana hodamo od rođendana do rođendana, od nećakinjinog trećeg s hrpom djece svih uzrasta (šokirano smo ih gledali - Behold our future!) pa sve do bakinog jubilarnog 50. koji se zapravo sveo na obožavanje Franke (dok sam ja, nakon šest mjeseci, brisnula k frizeru na make over!).
Dolazak proljeća, otkad znam za sebe, ne obilježavaju visibabe, nego rođendani - i iscrpljujuće razmišljanje - o poklonima! Volim poklone. Volim ih primiti, a još više darivati (djelomično i zato što mi muž kupi nešto kao ovlaživač zraka (čitaj: actually mi je kupio ovlaživač zraka), mama mi je zadnje poklonila ribež za povrće (jer sad sam k'o fol ozbiljna udana žena), a prijatelji mi često donose cvijeće (koje ubijem nemilosrdno!) ili mirisne kupke - čak i ako ne živim u stanu s kadom. Nemojte me krivo shvatiti, ne gledam ja poklonjenom ovlaživaču zraka u zube, ali žao mi novca koji ljudi spiskaju na mene ni ne sluteći da sam poprilično jednostavna osoba - ako mi već nešto želite pokloniti - volim čokoladu, sve čokolade, i nema pogrešnog poklona ako je čokoladan!


Kad kupujem poklone, trudim se biti kreativna i ne ponavljati se (jedna moja prijateljica mi svakog rođendana pokloni ruž za usne što je razlog zašto si nijedan ruž u kolekciji nisam sama kupila), a što je iznimno teško budući da iste članove obitelji, a i prijatelje, darivam dvadesetak godina. Pa ti budi originalan. Znam ja poklanjati gluposti, ali trudim se pri darivanju povesti za nekoliko jednostavnih pravila:

1. Nešto korisno

Pa neka dobijem i ovlaživač zraka, ako sam ga baš trebala, nemam ništa protiv kupovanja stvari koje su svima svakodnevno potrebne, pogotovo ako se radi o djeci! Možda mislite da će se djeca posebno obradovati nekoj igrački, ali korisnije im je pokloniti nešto što će obradovati njihove mame - ionako, nećakinji su se, od svega poklonjenog, najviše svidjeli slani štapići - baš te je trebala! Osim što mitim djecu štapićima i kiki bombonima, nosim im čarape, potkošulje, četkice za zube i pelene. Da, ja sam ona strina koja će ti kupiti ružan pulover koji ćeš morati izvući za blagdane, kad te posjetim.



2. Nešto sasvim novo

Najviše me raduje pokloniti nekome neku sitnicu koja će mu pružiti sasvim novo iskustvo - npr. kad sam dečka (davno je to bilo) vodila u Zagreb na Bitange i princeze u Kerempuh pa se glupi Kazo oblokao i predstava je u zadnji tren otkazana. Nema veze, mi smo na kraju gledali film u Cinestaru, i do dana današnjeg prepričavamo kako je bilo kad se glupi Kazo oblokao pa nismo nikada vidjeli predstavu. 


3. Nešto vrijedno

Ali ne vrijedno u novčanom smislu - nego nešto što se daje od srca i što obogaćuje obdarenika, a ipak je u skladu s primanjima prosječnog stanovnika naše zemlje. (I nemojte poklanjati bonove u H&M-u od 200 kn - to je preskup pokon!) Zadnji poklon, za koji vjerujem da će obogatiti život moje prijateljice, pretplata je za časopis Book, časopis za novu evangelizaciju!

4. Nešto home made

Ako ste u dilemi, nemojte posezati za mirisnim svijećama (nitko ih zapravo toliko ne voli), kupite neku slasticu, ili, još bolje - napravite ju sami! Ako ne znate kuhati, poklonite buket cvijeća, a uz to priložite i čestitku (obožavam čitati stare čestitke!) i osvojit ćete svako srce! 


5. Nešto posebno

U srednjoj školi sam tražila od bake razredne kolegice da mi prevede na francuski cijelu čestitku koju sam, uz Merci, darivala dečku - tad sam bila romantična i kreativna (za ovaj rođendan ću mu pokloniti čarape), a jedan od najdražih mi poklona je knjiga Julijane Matanović s rođendanskom posvetom samo za mene, koju sam dobila od dragih prijateljica, kao i šalica s natpisom Dinera Luke Danesa, e, to su pokloni za koje su se ljudi potrudili tu extra mile. Ako niste u mogućnosti nešto tako izvesti, onda je dovoljno da zapamtite koju čokoladu ili koji bend voli vaš prijatelj, ili već neku drugu sitnicu koju on usputno spomene u razgovoru - i iznenađenje je zajamčeno!

Sretno!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...