Šljokičasta žena

Vikendom se uvijek pravim da sam mlada urbana žena koja ne treba nikoga da bi opstala u ovom svijetu. Ta uloga podrazumijeva popodnevnu kavu, peel off masku za lice, svijeću s miridom lavande, lakiranje noktiju i čitanje Cosma. Kad na kiosku kupujem vodu ili žvake, uvijek se sjetim Carrie Bradshaw kada je rekla da je, kad se tek doselila u New York, kupila Vogue umjesto hrane, da ju je on hranio više. Ima nešto u tome, i sramim se priznati, kolike god feministice mi bile, volimo čitati ženske časopise, gledati blistave krpice makar, ako ne u svom ormaru, onda na papiru, upijati mudrosti koje bi svaka Cosmo djevojka trebala znati. Istina, mediji su nam Cosmo predstavili kao neizostavni dio života svake moderne žene koja zna što želi, a mi smo na to nasjele. Slijedom svega navedenog, nekada se i ja počastim tim mjesečnikom koji mi predstavlja itekakav luksuz s obzirom na moju početničku plaću.  Ipak, ono što mi je omiljena stvar u Cosmu je kolumna Rujane Jeger, koja me svoji...

Kad pomisle na tisuću ždralova, ljudi većinom pomisle na djevojčicu Sadako. Samo rijetki se sjete Yasunari Kawabate, Japanca, nobelovca, koji je zanimljivu knjigu Tisuću ždralova napisao prije šezdesetak godina, a nekoliko godina nakon toga nesretno skončao svoj život samoubojstvom, bez ikakva objašnjenja. Njegov stil pisanja prepun simbolizma, mistične elegije, dubokih impresija te japanskih običaja i legendi osvojio je mene i moje bookcluberice prije godinu dana. Sjetim ga se često, pogotovo kad posjećujem antikvarijate, muzeje, second hand shopove, bakine ormare - sva mjesta na kojima stvari privremeno prebivaju u nadi da će upoznati svoje nove vlasnike koji će im u svome toplome domu dati funkciju, smisao. Kawabatina ideja da obična keramička šalica nije dio našeg života, nego smo mi dio njenog jednostavna je, a opet, revolucionarna. Zahvaljujući njoj, svaku stvar koju kupujete gledat ćete drugim očima, a detalji tuđih domova neobično će vas intrigirati, pa ćete se dan...

Uvijek oko Martinja započnem s izluđivanjem obitelji s božićnim pjesmuljcima koji trešte iz zvučnika. Ove godine živim samostalno, nemam čak ni Mačka kao Holly Golightly, daleko od obiteljskog ognjišta, ali to me neće spriječiti u uživanju u produženom holly jolly osjećaju - izluđivat ću susjede! Negdje sam pročitala da je osnovna osobina blogera da je sharer , e, pa ja volim sherati sve dobro što otkrijem u svom životu, iako ne uspijevam uvijek svoje oduševljenje prenijeti na druge. Tako je moje novo otkriće novi album Lady Antebellum On this winter's night zahvaljući kojem, dok je vani 18 °C, mogu sanjati o božićnim kolačićima, kuhanom vinu, božićnom koncertu prije polnoćke, škripi snijega pod nogama, poljupcima i osmijesima koje dijelim najdražima.  Svatko tko kaže da mu Božić nije omiljeni blagdan, laže, jer Došašće donosi neku posebnu radost koja nas sve ujedinjuje, i zašto taj osjećaj ne bismo gajili cijele godine?!

S prvom burom kod mene dođu dvije stvari – prehlada, na koju se žalim kolegici na kavi, a s kojom se onda ona, potaknuta mojim tegobama, pojavi sutradan na poslu, i potreba za brand new čizmicama, zaraza koja se prenosi brže nego već spomenuta prehlada. Nešto se čudno dogodi ženskoj osobi kad navrši 25. Odjednom, svaki izlog s cipelama postaje najzanimljivija stvar na svijetu, a svaka cipela nužnost, svaka krpica na sniženju jednostavno mora postati dio našeg ormara, a svaki dio našeg tijela ima posebnu kremicu za dan i za noć, i poseban losion i poseban serum i posebno mlijeko za čišćenje pa odlazak u drogeriju postaje preskup sport. Stambeni prostor odjednom postaje premalen za sve te nama neophodne stvari, a svejedno nikad nemamo što za obući, a cipele ubrzo guramo ispod kreveta da ih tata ne vidi kad dođe u posjet, zaboravljajući da nije on sponzorirao sve te modne izlete. Još se nešto događa u toj I'm not a girl not yet a woman fazi – medicinski ormarić obogać...

Sestre mi se rugaju kad kažem da volim Katy Perry i kad skakućem na njezinu "Firework" baš kao djevojčice kojima još nisu ni ispali svi mliječni zubi, koje čine većinu njezine publike. Zatekla sam se u trenutku života kad mi je teško. Ne skakućem, slabo i pjevam. Pomalo sam zaboravila tu djevojčicu u sebi - djevojčicu koja voli šljokice i život gleda kroz ružičaste naočale, kojoj svaki dan predstavlja pustolovinu, koja ima još milijun toga za ostvariti, koja se glupira s prijateljicama, ljubaka po parkićima sa srednjoškolskom ljubavi, bezbrižno uživa u životu punim plućima - i svakodnevno prepoznaje ljepotu života u sitnicama.  Pogledala sam neki dan Katyin "Part of me" dokumentarac. Da, opet ja s tom Katy Perry. Osim što se godinama patila da bi ostvarila ono o čemu je sanjala još kao kći svećenika, u trenutku u kojem je trebala zablistati, rasplinule su se njezine fairytale romantične ideje. A Katy? Sva u suzama, slomljena duha, u stanju u kojem bi svaka od nas po...