Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput.

Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermage, zgrade gradske vijećnice koja na središnjem trgu stoji već pet stoljeća, zgrade kazališta i palače Erdody (sad glazbena škola) do predivne sinagoge tik do Šetališta Vatroslava Jagića. I zgrada u Draškovićevoj, u kojoj smo bili smješteni tijekom boravka u Varaždinu, nalazi se u ovoj Puhmajerovoj knjizi - nekoć je pripadala Zagrebačkom kaptolu, upravnom tijelu Zagrebačke biskupije, koje je u 18. stoljeću kao locus credibilis obavljalo funkciju javnog bilježnika.

Pogled na palaču Herzer

Par koraka dalje od Draškovićeve nalazi se palača Herzer u kojoj je smješten Entomološki postav Gradskog muzeja (inače, Gradski muzej nalazi se u Starom gradu, koji se trenutno nalazi u energetskoj obnovi), kao i izložba koja slavi stotu godišnjicu osnivanja muzeja (bio je to zajednički pothvat Varaždinaca) i nastoji današnjem čovjeku dočarati Varaždin u tom trenutku, 16. studenog 1925. Imena kao što Vatroslav Jagić i Franjo Košć(č)ec ostaju u glavama posjetitelja koji se oduševe entuzijazmom kojim pojedinac može oblikovati svoju zajednicu.

Donacije građana na kojima je nastao muzej

Glasačka kuglica koja se koristila na izborima prije sto godina zbog nepismenosti naroda

Radni stol Vatroslava Jagića

Pojedinac koji sanja velike snove i odlučuje se na velike pothvate tema je i ovomjesečnog book cluba Vinskih mušica. Naime, izbor je pao na jednu od knjiga Julesa Vernea iz serije "Neobična putovanja" - knjigu "Put na Mjesec", koja se sastoji od "Od Zemlje do Mjeseca za 97 sati" i "Oko Mjeseca".

Knjiga od samog početka odiše provoktivno satiričnim stilom Francuza Vernea, pravnika u teoriji, a pisca znanstvene fantastike u praksi. U Baltimoreu je za vrijeme građanskog rata osnovano društvo za obožavatelje topova i oružja (Amerika se nikad promijenila nije) - Gun-Club. Predsjednik kluba, Impey Barbicane predlaže članovima kluba ideju - iskoristiti napredak balistike za bacanje taneta na Mjesec!

"...ako neki Amerikanac nešto zamisli, on potraži drugog Amerikanca koji će se s njim složiti. Ako su trojica, oni izaberu predsjednika i dva tajnika. Ako se nađu četvorica, tada oni imenuju arhivara, i uprava već radi. Ako se sakupe petorica, oni sazivaju glavnu skupštinu, i klub se osnovao. Tako se zbilo i u Baltimoru."

Varaždinski klipič

Zenit, perigej, izračuni zemljinog kretanja, Mjesečeve putanje, dužina topa, težina, brzina i materijal taneta - sve su to izračunali članovi kluba, i to poprilično točno, ako pitate znalce danas. Mogu cijeniti nevjerojatno detaljnu inovativnost gospodina Vernea koji je ovu knjigu napisao 1865. i inspirirao kako astronaute Apolla 8 tako i filmaše kao što je Georges Méliès, ali radost nije potpuna kad tu maštovitost nisam sposobna sama procijeniti, nego mi je neophodan pogovor dr. inž. Josipa Kotnika koji se može pronaći u izdanju Stvarnosti iz 1969. Srećom, poglavlja ove knjige jesu kratka pa sam ih čitala Tony-Buzan-style, uživajući tek u Verneovoj pronicljivosti ("A ljudska je priroda takva da je Baricane bio osjetljiviji za napadaje ovog jedinog čovjeka nego za odobravanje svih drugih.") i zajedljivosti ("Nemoguće je izbjeći takvim žalosnim nesrećama, koje su, uostalom, sitnice za koje Amerikanci mnogo ne mare."), zanemarujući čuda mehanike. Naravno, uz duhove varaždinske prošlosti i varaždinske klipiče (Ljupka s GuerillaGirl.net ljubazno me informirala da se mogu kupiti u Arabia - Kavana Dorka, u slastičarnici Fontana, kavani Dora, kao i u pekari Mlinček, gdje smo ih naposljetku kupili), sve je bilo malo lakše.