Preskoči na glavni sadržaj

Preporučio Chat GPT

Imam prijateljicu koja jako voli ChatGPT. Tražila je od njega odgovore na razna pitanja, preporuke za putovanja, ma ražila ga je čak i savjet za uređenje dnevne sobe, a Chat je uspješno odglumio Mirjanu Mikulec. Meni je, pak, palo na pamet da od Chat-a tražim knjišku preporuku, pomalo očajna u moru novoobjavljenih knjiga i salvi pohvala.

"Dear Chat, please (zamišljam si da mu je engleski materinski jezik pa mu se tako, iz poštovanja, i obraćam, a i valja biti uljudan prema tehnologijama - bit će lakše moliti milost jednog dana, kad računala preuzmu svijet, kao u "Rešetki" Philipa Kerra koju sam čitala s dvanaest godina i imala futurističke noćne more), recommend me beautifully written, warm story by witty and charming author, appropiate for spring read!"

Chat ljubazno nabroji gomilu knjiga koje sam pročitala, a ja citiram Olivera Twista - "please, Sir, I want some more". Chat nabroji još nekoliko knjiga, ali samo dvije prevedene na hrvatski jezik i dostupne u mojoj gradskoj knjižnici.

Eleanor Maud vrckava je djevojčica iz Essexa. Jednog dana, pala joj je na pamet ideja - da je Isus produkt neplanirane trudnoće, kao i ona, na što joj je vikar rekao da Bog ne voli one koji sumnjaju u Božji plan. Tata joj je pokušao objasniti da Bog ima ljubavi za sve, pa čak i za one koji ne idu na vjeronauk. Ali ona nije mogla čekati. Ako ju Bog ne voli, pronaći će drugog koji će ju voljeti. Dok je razmišljala o Bogu, životu i smrti, u njezinu ulicu doselio se zanimljivi starac, mađarski Židov čije lijepe molitve su ju oduševljavale, pa je Elly odlučila postati Židovka.

"Rekla si da mogu biti što god poželim kad budem starija", rekla sam. Ona se osmjehnula i rekla: "Možeš. Ali nije baš lako postati židov." "Znam", rekla sam snuždeno. "Treba mi broj." A ona se najednom prestala osmjehivati."


Njezino neobično prijateljstvo prekinuo je njezin pet godina stariji brat Joe koji se uvijek zaštitnički odnosio prema njoj. Elly je potom u školi pronašla novu prijateljicu, Jenny Penny, englesku Pipi Dugu Čarapu, čija je majka živjela u "privremenom svijetu privremenih muškaraca".

Ellyina majka čita knjige o dječjoj psihologiji, otac joj je odvjetnik čiji "idealizam se u trenu umije pretvoriti u bljuzgavicu", njezina teta Nancy je lezbijka i filmska zvijezda koja bi banula "s neba pa u rebra" - živopisni su to likovi koji će zagrijati Ellyino srdašce. Grickajući biskvit s jagodama, ona će snivati i razmišljati o Bogu, prijateljevati s raznim ljudima (svaki drugi lik u knjizi je gay, kao autorica, no dobro), ali Penny će uvijek imati posebno mjesto u njezinom srcu, čak i kad ih život razdvoji, čak i kad uspomene iz djetinjstva poprime hladniji ton.

Sarah Winman britanska je glumica i autorica, a "Kad je bog bio zec" njezin je debitantski roman. Objavljen je 2011. i postao je svjetski bestseler. Poznata je po pomno ispisanim nacrtima romana uz koje vodi i dnevnik emocija koji joj pomaže u pisanju, a uzor joj je Toni Morrison. Osim ove knjige, kod nas je prevedena i njezina knjiga "Still life" iliti "Mrtva priroda", i to u izdanju Petrine knjige (2024). Roman "Kad je bog bio zec" neprikosoveno je šarmantan, kao i njegova pripovjedačica Elly, koja piše priču o svom životu s odmakom, pokušavajući dati smisao traumama iz djetinjstva za koje zna samo jedna osoba iz njezina života, ispreplićući ih sa suvremeni tragedijama kao što su teroristički napadi 11. rujna. Miris sconesa, okus jaffa keksa i zvuci Carpentersa ono su što čini ovo štivo toplim i ugodnim svakome tko razumije da je "potreba da te pamte možda jača od potrebe da ti pamtiš".

"Spotaknula se", rekla sam, ne gledajući u nju. Brat se spustio i podigao njezinu nogu prema snopu svjetla sto je dopirao iz kuhinje. Da vidim što si napravila", rekao je. , Bože, ovo je živi užas. "Boli li?" upitao je. Više ne", rekla je, gurajući ruke u prevelike džepove. "Trebat ćeš flaster", rekao je. "Vjerojatno", rekla je ona. "Možda i dva." "Hajde, dođi", rekao je, podigao je i privio uz prsa. Nikad prije nisam o njoj razmišljala kao malenoj. Njezino noćno postojanje, njezina samostalnost koju joj je nametnula zanemarenost, nekako ju je činila starijom. Ali te noći, ugniježđena uz njega, izgledala je sitno i ranjivo; i potrebito. Lice joj je mirno počivalo uz njegov vrat; oči je sklopila na osjet njegove brižnosti dok ju je unosio. Nisam odmah pošla za njima. Prepustila sam je njezinu trenutku. Onom nesmetanom trenutku kad je mogla sanjati i vjerovati da je sve što ja imam njezino."

Za Alice McDermott, priznajem, nisam ranije čula, iako je za svoj roman "Charming Billy" 1998. dobila American Book Award. Sada je ona sedamdesetogodišnjakinja, sveučilišna profesorica u mirovini, s prebivalištem u blizini Washingtona. "Srce moje malo" njezin je treći roman, napisan odmah nakon romana "Charming Billy", a zanimljivo, kao i roman Sarah Winman, i on je inspiriran napadima 11. rujna 2001.

Petnaestogodišnja Theresa, koja ljeto provodi sa svojom osmogodišnjom sestričnom Daisy, pripovjedačica je ove coming of age priče smještene na Long Island šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sam naslov "Child of my heart" iliti "Srce moje malo" predstavlja posebnu privrženost koju Theresa osjeća za svoju malecku sestričnu koja na Long Island dolazi iz New Yorka, iz mnogočlane irske obitelji - privrženost nalik onog roditeljskoj.

"Ali majka je tvrdila da svoj izgled mogu zahvaliti samo tome što se za mene zauzela sv. Terezija od djeteta Isusa, moja galska svetica zaštitnica - što je bio njezin priprost i pobožan način da odagna i ono njihovo divljenje potiče taštinu, i sumnju da je negdje u naše irsko podrijetlo kapnulo nešto bezbožne krvi. Onakvi kakvi su bili - djeca doseljenika, načitani ali nedovoljno obrazovani - moji su roditelji vidjeli moju budućnost samo u svjetlu toga kako ću se udati, pa su smatrali da su mi izgledi ugroženi zbog židovske, irske, poljske, talijanske djece koja su preplavila grad i bližu okolicu, gdje su si mogli priuštiti kuću. Odselili su zato na Long Island jer su znali da bogati ljudi žive u udaljenim krajevima Long Islanda, pa makar samo tijekom ljetnih mjeseci, i to što su me smjestili na mjesto gdje bi me mogao uočiti netko od bogataša za njih je značilo da su mi u životu osigurali sve mogućnosti."

Angelonija mi je otkriće ❤️

Lijepa Theresa nadarena je šetačica pasa i babysitterica, mila djeci i životinjicama, poput moderne Snjeguljice. Ima oko za detalje pa njezin pogled na svijet zaokuplja pažnju čitatelja, a nježni i elegantni svijet spisateljice otkriva kućanstvo tipično za generacije potomaka irskih doseljenika, kojima pripada i njezina obitelj - irska djeca odlaze na počinak uz tugaljive pjesme o nestalim pomorcima, na zidovima visi Presveto Srce Isusovo, uvijek je tu jedan pripiti ujak Tommy i uvijek je tu želja za uspinjanjem na društvenoj ljestvici. Osim irish detalja, jako mi se svidjela atmosfera "ljetnog dana na izdisaju" u kojoj se dani provode na plaži ili na teniskom terenu (čuju se udarci teniske loptice o teren), a djeca uvečer u svoje dlanove hvataju krijesnice, sve dok ih komarci ne potjeraju u kuću.

"Oh, ne želim ići', rekla je. "'Ovdje mi je prekrasno. Mogla bih ostati zauvijek." Suze su joj ponovno ispunile oči. Samo mi oni nedostaju."

Rekoh joj da shvaćam. "Teško je kad se navikneš na ljude" rekla sam, a ona je kimnula. "Mogu ti nedostajati, a da ne želiŠ nužno biti s njima.

Ponovno je kimnula. "Kao da želiš biti na dva mjesta odjednom. S njima, jer ih voliš i jer si na njih navikla, ali isto tako i daleko od njih, da bi mogla jednostavno biti ono što jesi?"

"Tako je", reče Daisy i osloni se na mene, utiskujući mršavi lakat u moje bedro.

"Želiš da se možeš pojavljivati i nestajati, kao neki mali duh. Biti uz njih, ali ne biti zarobljen uz njih." Ponovno je potvrdila kimajući. "To je zagonetka svake obitelji', rekla sam.

Mome srcu omilili su protagonistice ova dva romana i njihova reflektivna djetinja perspektiva - one puno toga imaju zajedničkog. Baš kao i Elly u "Kad je bio bio zec" i Theresino će se bezbrižno djetinjstvo okončati tužnim događajem koji će ju obilježiti za cijeli život. Za razliku od Elly, koja će traumu gurati pod tepih, posebno kad shvati da jedini svjedok njezina odrastanja više ne postoji, Theresa će pronaći način da iz tragedije crpi ljubav i snagu za odrastanje.

Gospon Chat, čini se da znate što radite - tople priče koje su napisale osebujne autorice bile su sasvim ugodno proljetno štivo!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...