Preskoči na glavni sadržaj

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira.

-True crime podcast, kažeš? Kako to misliš?

- Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj.

- Sign me up!

Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina-virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici.


Ja sam sve gore navedeno - bila sam fan true crimea prije nego je true crime imao ime (I'm that old). Još dok sam slušala Spajsice, izrezivala sam iz novina članke o neriješenim slučajevima (jedan od onih koji me zaintrigirao najviše bio je slučaj malene JonBenet Ramsey, koja je pronađena mrtva u podrumu svoje kuće na sam Božić). Voljela sam gledati i Lifetime filmove (znate, one koji se prikazuju poslije ručka) u kojima bi se prikazao događaj snimljen "po istinitom događaju" (onaj o Laci Peterson ostao mi je u sjećanju). Moja fascinacija nije bila nimalo čudna ni meni ni mojima doma jer je Poirot u našem kućanstvu uživao velik ugled (mama i danas zaspi pred TV-om uživajući u krimi petku), a i odrasla sam uz geslo "The truth is out there" (Mulder, I love you). Neko vrijeme prala me i opsesija Trumanom Capoteom i njegovom knjigom "In cold blood", a prvi izborni kolegij koji sam na fakultetu odabrala bio je "Sudska medicina" (shout-out patologu koji nam je bio predavač - i on je imao uvrnuti smisao za humor, kad bolje razmislim).

Knjigu "Profil zla" (Mozaik) Tia i Filip osmislili su po uzoru na podcast, ali pet priča napisao je Filip, a pet je napisala Tia - neke od njih čuli smo i u podcastu, a neke i nismo. Tu se našao Tijin obožavani Ed Kemper, prefrigani big boy koji je ubijao žene sedamdesetih, Aileen Wuornos, za koju se Charlize Theron poružnila u filmu, Ivan Milat, naše gore list, jedan od najzloglasnijih ubojica Australije, David Berkowitz znan kao Son of Sam, gospon i gospođa West, s kojima ne biste popili popodnevni čaj, Richard Chase, Vampir iz Sacramenta i dr. Dakle, u knjizi se nalaze uvidi u djetinjstvo i odrastanje kriminalaca ili/i psihopata (pedofila, nekrofila i dr.) koji su pravomoćno osuđeni i zabrtvljeni for good (ili su pokojni) pa tko voli... (mene više intrigiraju neriješeni slučajevi, no dobro).

"Profil zla" pitko je štivo za one kojima je podcast "Mjesto zločina" too much - gotovo da u svakom poglavlju mogu čuti glas onoga tko ga je pisao, ali, po mom sudu, pretih je taj jedan glas (uredniče dragi, trebala bih više upadica na marginama, fala!). Taj Tijin tata-mata-od-true-crimea dubrovački naglasak mora biti popraćen Filipovim purgersko-engleskim komentarima i gotovo. Jedino u kompletu njih dvoje are bringing sassy back, ali oprez - ako poslušate podcast, mogli biste postati ovisni (ne baš kao Ricardo Lopez o Bjork...), mogli biste početi pi***rati okolo (ja stvarno ne znadem psovat') i vratiti se zajedljivom humoru, kakvog ste njegovali s frendovima kao srednjoškolci, prije društvenih mreža, toksične pozitivnosti i bolesne političke korektnosti. Kao žena, majka, vjernica i pravosudna dužnosnica mogla sam se uvrijediti slušajući ovo dvoje milijun puta, ali eto, nisam (što nije u redu sa mnom!?). Njihov je humor žestok, ponekad obojen predrasudama (kao i svaki prosječni Hrvat, i njih dvoje imaju mišljenje o pravosuđu iako ne barataju čak ni pravnom terminologijom - to me posebno zabavlja) i drugim subjektivnim doživljajima svijeta, ali je naposljetku jasno da su empatični ljudi koji se humorom koriste kao oružjem protiv crnila, kao coping mehanizmom, as they/we should. Uostalom, svaki tjedan prepričavaju događaje iz života ljudi koji su zabrijali u kojekakve deluzije, koji su rekreirali svoje omiljene filmske scene (what's your favorite scary movie?), koji su vjerovali u zombije (tebe gledam, Lori Vallow!), koji su donosili takve sulude odluke u životu.... Da se Filip i Tia ne sprdaju s njima, već bi se ljuljali negdje u luđačkoj košulji (pardon, košulji za osobe oboljele od psihičkih bolesti ili kako se to već politički korektno kaže). Ovom nesputanom energijom crnog humora pokušala sam zaraziti i muža, ali rekao mi je: "Bože, ti stvarno svašta slušaš...", zakolutao očima i prebacio na seriju o Formuli 1 - svak' ima svoje veselje.

Yup, nije "Mjesto zločina" za svakoga, ali ako vam se svide Filip, četka-samuraj i Swiftie koji stručni sud često daje "iz guzice" (to nije uvreda - to je direct quote), i ambiciozni Mrgud-Štrumf Tia, koju do krajnjih granica intrigira ljudska psiha, you'll never be the same again.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (3)

Rekla bih da je knjiga na plaži (još uvijek) popularan modni detalj. "Kuća orhideja" Lucinde Riley, "Život nije fer" Miike Nousiainen, Agathino "Ubojstvo Rogera Ackroyda", Papisa Ivana" Donne Woolfolk Cross, "Razmišljaj kao redovnik" Jaya Shettyja, nezaobilazni "Mostovi okruga Madison", sve popularnija "Profesorica" Freide McFadden i "Mračna mjesta" Gillian Flynn samo su neki od naslova koje sam vidjela u rukama kluba čitača na plaži. Sve su to zanimljive knjige s dozom misterije koje umiju ukrasti pažnju čitatelja okruženog ljudima, ali kad pomislim na savršenu knjigu za čitanje u zvizdan, pomislim na bizarne knjige Patricije Highsmith, kao što je "Duboka voda". Victor Van Allen neobičan je momak. Ne voli plesati, jer plesati voli njegova žena. U svojoj garaži uzgaja kojekakve biljke, stjenice i puževe, a zgodnim muškarcima koji se zateknu u blizini njegove žene uz cerek govori rečenice kao: "Ali...