Preskoči na glavni sadržaj

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira.

-True crime podcast, kažeš? Kako to misliš?

- Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj.

- Sign me up!

Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina-virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici.


Ja sam sve gore navedeno - bila sam fan true crimea prije nego je true crime imao ime (I'm that old). Još dok sam slušala Spajsice, izrezivala sam iz novina članke o neriješenim slučajevima (jedan od onih koji me zaintrigirao najviše bio je slučaj malene JonBenet Ramsey, koja je pronađena mrtva u podrumu svoje kuće na sam Božić). Voljela sam gledati i Lifetime filmove (znate, one koji se prikazuju poslije ručka) u kojima bi se prikazao događaj snimljen "po istinitom događaju" (onaj o Laci Peterson ostao mi je u sjećanju). Moja fascinacija nije bila nimalo čudna ni meni ni mojima doma jer je Poirot u našem kućanstvu uživao velik ugled (mama i danas zaspi pred TV-om uživajući u krimi petku), a i odrasla sam uz geslo "The truth is out there" (Mulder, I love you). Neko vrijeme prala me i opsesija Trumanom Capoteom i njegovom knjigom "In cold blood", a prvi izborni kolegij koji sam na fakultetu odabrala bio je "Sudska medicina" (shout-out patologu koji nam je bio predavač - i on je imao uvrnuti smisao za humor, kad bolje razmislim).

Knjigu "Profil zla" (Mozaik) Tia i Filip osmislili su po uzoru na podcast, ali pet priča napisao je Filip, a pet je napisala Tia - neke od njih čuli smo i u podcastu, a neke i nismo. Tu se našao Tijin obožavani Ed Kemper, prefrigani big boy koji je ubijao žene sedamdesetih, Aileen Wuornos, za koju se Charlize Theron poružnila u filmu, Ivan Milat, naše gore list, jedan od najzloglasnijih ubojica Australije, David Berkowitz znan kao Son of Sam, gospon i gospođa West, s kojima ne biste popili popodnevni čaj, Richard Chase, Vampir iz Sacramenta i dr. Dakle, u knjizi se nalaze uvidi u djetinjstvo i odrastanje kriminalaca ili/i psihopata (pedofila, nekrofila i dr.) koji su pravomoćno osuđeni i zabrtvljeni for good (ili su pokojni) pa tko voli... (mene više intrigiraju neriješeni slučajevi, no dobro).

"Profil zla" pitko je štivo za one kojima je podcast "Mjesto zločina" too much - gotovo da u svakom poglavlju mogu čuti glas onoga tko ga je pisao, ali, po mom sudu, pretih je taj jedan glas (uredniče dragi, trebala bih više upadica na marginama, fala!). Taj Tijin tata-mata-od-true-crimea dubrovački naglasak mora biti popraćen Filipovim purgersko-engleskim komentarima i gotovo. Jedino u kompletu njih dvoje are bringing sassy back, ali oprez - ako poslušate podcast, mogli biste postati ovisni (ne baš kao Ricardo Lopez o Bjork...), mogli biste početi pi***rati okolo (ja stvarno ne znadem psovat') i vratiti se zajedljivom humoru, kakvog ste njegovali s frendovima kao srednjoškolci, prije društvenih mreža, toksične pozitivnosti i bolesne političke korektnosti. Kao žena, majka, vjernica i pravosudna dužnosnica mogla sam se uvrijediti slušajući ovo dvoje milijun puta, ali eto, nisam (što nije u redu sa mnom!?). Njihov je humor žestok, ponekad obojen predrasudama (kao i svaki prosječni Hrvat, i njih dvoje imaju mišljenje o pravosuđu iako ne barataju čak ni pravnom terminologijom - to me posebno zabavlja) i drugim subjektivnim doživljajima svijeta, ali je naposljetku jasno da su empatični ljudi koji se humorom koriste kao oružjem protiv crnila, kao coping mehanizmom, as they/we should. Uostalom, svaki tjedan prepričavaju događaje iz života ljudi koji su zabrijali u kojekakve deluzije, koji su rekreirali svoje omiljene filmske scene (what's your favorite scary movie?), koji su vjerovali u zombije (tebe gledam, Lori Vallow!), koji su donosili takve sulude odluke u životu.... Da se Filip i Tia ne sprdaju s njima, već bi se ljuljali negdje u luđačkoj košulji (pardon, košulji za osobe oboljele od psihičkih bolesti ili kako se to već politički korektno kaže). Ovom nesputanom energijom crnog humora pokušala sam zaraziti i muža, ali rekao mi je: "Bože, ti stvarno svašta slušaš...", zakolutao očima i prebacio na seriju o Formuli 1 - svak' ima svoje veselje.

Yup, nije "Mjesto zločina" za svakoga, ali ako vam se svide Filip, četka-samuraj i Swiftie koji stručni sud često daje "iz guzice" (to nije uvreda - to je direct quote), i ambiciozni Mrgud-Štrumf Tia, koju do krajnjih granica intrigira ljudska psiha, you'll never be the same again.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...