Šljokičasta žena

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

"Što još može biti tiše od ulice ove stare? Vlaga tihe kuće siše stolce, slike i ormare. Starog sjaja nema više. Još se uspomene žare. Ne čuješ li, kad su kiše, davno umrle stanare?"                            Vjekoslav Majer U Zagreb sam se prvi put iskrcala u četvrtom razredu - naša nas je voljena učiteljica Katica Marks povela na ekskurziju u metropolu. Bili smo nalik djeci iz Velikog Sela - mislili smo samo na sendviče u foliji koje su nam mame spakovale za put i čudili se širokim ulicama kojima je tekla rijeka ljudi, automobila i tramvaja. Moram priznati, ne sjećam se znamenitosti, ali nikad neću zaboraviti svoj prvi dojam - straha koji me obuzeo pri pogledu na visoke zgrade kakvih u našoj provinciji nije bilo.  Strahopoštovanje prema zagrebačkoj arhitekturi nije jenjavalo s godinama - posjetu se svaki put sve više veselim, znajući da ću se ponovno osjećati malenom, da će mi se zjenice širiti u čudu pri sus...

Nakon proučavanja života Mary Shelley, bila mi je potrebna pinkica humora i casual autobiografije. Negdje iz zakutka mozga, onog koji stvara beskonačne must-read popise, izvukla sam memoare Dolly Alderton, britanske novinarke i kolumnistice, koji su po objavljivanju ostvarili zavidnu popularnost. Svi su voljeli "Sve što znam o ljubavi" iz 2018. (naslov me jako podsjetio na knjigu Andreje Andrassy koju sam jednom osvojila na nagradnoj igri i odmah ju proslijedila dalje, ne pročitavši je), ali nisam uspjela shvatiti - zašto. Zanimalo me tko je ta Dolly, koji stil fura i zašto je, pobogu, napisala memoare u tridesetoj. "Sve žene koje su odrastale okružene isključivo curama reći će istu stvar - da se nikada nisu oslobodile pomisli kako su dečki očaravajuća, obmanjujuća, odbojna, čudna stvorenja koja tumaraju svijetom, opasna i mitološka poput Jetija. Što često znači da ih doživotno idealiziramo. Jer kako i ne bismo? Na kraju, stalno sam sjedila s Farly na zidiću, šutala cigl...

Možda mi nećete vjerovati, ali kao petnaestogodišnjakinja sam hodala okolo s knjigom " Feminizam za početnike " i pokušavala indoktrinirati sve žive. O da, posvađala bih na školskom hodniku, u birtiji ili tijekom subotnjeg izlaska sa svakim tko bi imao nešto za prigovoriti staroj gradi sufražetkinja koje su tvrdile da su žene i muškarci pod ovim nebom jednaki. Jedna od njih bila je Mary Wollstonecraft i još uvijek se sjećam na kojoj je polici našičke knjižnice stajala njezina " Obrana ženskih prava " iz 1792., jer često sam ju posuđivala. Zato, kad je Helena predložila da "Mušice" u studenom čitaju "Frankensteina", klasik Maryinog potomka, Mary Wollstonecraft Godwin Shelley, jako sam se razveselila. Bilo je vrijeme za back to basics.  "These are the reflections of the first days; but when the lapse of time proves the reality of the evil, then the actual bitterness of grief commences." "Frankensteina" sam čitala ranije pa sam ...

Jednom davno, u jednom majušnom stanu u dalekom gradu na moru živjela je jedna dvadesetpetogodišnjakinja djevojčica (da, djevojčica). Bila je usamljena jer u tom gradu nije imala prijatelja, a zima je bila snažna i duga pa je djevojčici, koja je voljela pisati dnevnik, pala na pamet ideja da svoje misli bilježi na računalu, a ne u bilježnicu. Bila je liječeni pesimist - teško se nosila s osjećajem tuge i usamljenosti i osjećala je da bi lako mogla potonuti, pa zapisivati crna osjećanja na papir nije bilo dovoljno. Javno objavljivanje crtica iz života potaknulo ju je na potragu za radošću i ljepotom i onda kad joj se činilo da ih u njezinom životu nema. Iako je njezine crtice čitalo tek par ljudi (uključujući njezinu mamu), ona se svom projektu posvetila i mahnito svaki dan pisala. S vremenom je ovdje zapisala svoja maštanja, svoje uspjehe, svoje odrastanje - promijenila se ona, promijenio se svijet. Vratila se kući i još uvijek piše. Photo: StockCake Fun facts o blogu: 1. Prva objava o...

Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita , kuće Marka Gregura.  "Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti." U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mu...