Šljokičasta žena

Nekoć davno iliti krajem devedesetih, sviđao mi se jedan Slaven. Tad mi to nije bilo nimalo čudno, ali Slaven je živio u hotelskoj sobi. U toj je sobi osječkog željezničarskog hotela živjela cijela njegova familija. Slaven je bio stariji od mene, slušao je Nirvanu, furao se na Cobaina, a sličio Nicku Carteru - imao je plavu kosu, plave oči i nije znao reći "r", i dok sam, provodeći praznike kod tetke i tetka, koji je bio domar hotela, družila s njim, nije mi pričao o životu prije hotela. Slaven je imao komšije, k'o sav normalan svijet - u susjednim sobama živjele su druge obitelji. Jednom sam bila u sobi njegove susjede Manuele sa šestog kata - sjećam se, posvuda su bile stvari i Manuela se zbog nereda svađala sa starijom sestrom - ali nije mi bilo nimalo čudno vidjeti njihov ekskurzijski život u maloj sobi. Štoviše, zavidjela sam im jer je hotel bio pun djece. Slavili bi rođendane i dočekivali Nove godine u hotelskim salama (otplesala sam tamo svoj prvi stiskavac), pis...

Dora Pejačević uvijek je bila dio naših života. Išla sam u Osnovnu školu Dore Pejačević i ponosila se prvom hrvatskom skladateljicom, kao i svaki Našičanin. U školi smo dobili bilježnice s Dorinim likom uz koji su bile vezane riječi književnika, koji je odrastao u Velimirovcu kraj Našica, Ante Gardaša. Sviđalo mi se što je u našem gradu živjela princeza, i što se u mojoj školi školovao pisac čije knjige smo čitali za lektiru. Zapis na brezovoj kori U mirisu cvijeća, u tišini breza, kao bijeli ljiljan u pjeni od zlata živjela je ovdje našička princeza, obasjana maštom i svjetlom sonata. I pošla je stazom do zvijezda, do sunca, u snu kratkom što se samo jednom sniva, kao slap što pada s visoka vrhunca i što, padajući, sve sjajniji biva. Kao sjajna zvijezda što najljepše sija dok u ponor tamni sa visina pada, u čarobnom svijetu svojih simfonija živjela je naglo… i umrla mlada… U šapatu vjetra, u šumoru breza, svijaju se nježno dvije bijele ruke, dok, sasvim polako slavonska princeza prel...

Moja se Franka ovog mjeseca uhvatila u koštac sa svojom prvom velikom (čitaj: dužoj od dvadesetak stranica) lektirom, Nazorovim "Bijelim jelenom". Ona u tom procesu ne uživa koliko bih ja željela - uz nezaobilazno križanje ruku na prsima ona pući usnice i govori: "Mama, radije bih čitala Izadoru Moon! (hej, svatko ima svoju omiljenu likicu!)", ali ja se svejedno (ili - baš zato) trudim razgovarati s njom o pročitanom. Jer, nije bitno ni mjesto ni vrijeme radnje (tome me poučio prosjak Luka iz Julijanine " Tko se boji lika još "), a ni Nazorov stil pisanja, bitan je taj lik male guščarice Anke koja spava u jelenjem ležaju i čini dobro svim žiteljima Vranje, samozatajno i velikodušno. Njezin duh pretapa se u poruku koju devetogodišnjaci trebaju primiti u svoja srca, ona je nesebični lik kojem trebaju dopustiti da ih povede za ručicu kroz mračnu šumu zvanu život. Prepoznavanje, maštanje, nadahnuće, empatija - nije to od roda, to je od književnosti koja nam po...

Kad se ja uvatim daljinskog moja djeca več viću Joj ne opet ona i njezini Prijatelji! Ne mogu si pomoči kad ih volim! Ove jeseni slavimo 30. rodžendan "Prijatelja" - serije koja je danas politički ne korektna a koja nama koji smo ju pratili u realnom vremenu predstavlja djetinju bezbrižnost devedesetih. Volili smo te likove, htjeli smo biti ti likovi, htjeli smo imati prijatelje kakvi su bili ti likovi - blesavi i tupavi ali uvijek tu. Moj omiljeni lik tijekom odrastanja bila je Phoebe - zbog svoje dosljednosti i osječaja društvene odgovornosti bila mi je uzor skroz naskroz. No, otkad su me ideali i ideje o mijenjanju svijeta napustili, najdraži mi je Chandler , i to ne samo zato što jedini poseže za knjiškim referencama. Kad ne poklanja Kathy  prvo izdanje "The Velveteen Rabbit", Chandler spava nad " Sto godina samoće ", čita o pastrvama i poseže za self-helpom kao što je " Chicken soup for the soul " iliti "Melem za dušu" autora Jacka...

Neki dan je moja prvorođena napisala svoj prvi školski sastavak na temu jeseni. U njemu nije bilo ni šuštanja lišća ni kestenjara na uglu - samo kišni pločnik i jedno napušteno mače koje je tražilo dom. Dakle, mace su nam posvuda - mace u bilježnicama, mace na bilježnicama, mace na posteljini, na jastucima, na šalicama, mace na majicama, Mačkolačić u krevetu, Mačkorena među igračkama, mace, mace, mace. Ne znam odakle djetetu ta ljubav prema mačkama, je li to stvar senzibiliteta ili trenda - znam samo da joj od matere nije. Prema mačkama sam distancirana, a i one prema mnom, osjete mačke, bar im to moram priznati. Zato, kad je Ivana predložila da u Vinskim mušicama čitamo "Putne zapise jednog mačka", pomislila sam, kako to najčešće u klubu biva: "Ovu knjigu nikad ne bih pročitala da nije book cluba!" Iako je Youtube pun pozitivnih reakcija (booktuberi svi su redom ridali čitajući ju) na ovaj hit japanske produkcije, a svjetskih razmjera, roman pisan iz perspektive ma...

Obični je ponedjeljak. Poglavicu Bromdena, koji je najduže na odjelu i koji glumi da je gluhonijemac, po nalogu Glavne sestre, crni su bolničari odveli na šišanje, a potom u samicu. Nakljukan je pilulama, ne zna za sebe taj stari Indijanac, ali primjećuje, baš kao i cijeli odjel ustanove za umobolne, da je u zgradu ušao novi pacijent - njegov smijeh, "iskren i zvonak, izvire mu iz širokih iskešenih usta i kružno se širi, sad se već odbija od zidova po cijelom odjelu". "Svi ostali akutni ostavljaju svoje igre i zabave i prilaze bliže da vide kakav je tip taj novajlija. Takvog još nije bilo na odjelu. Još nikad nisam vidio da nekoga tako ispituju tko je i odakle je." Znate ga, njegovo je ime McMurphy, a u filmskoj verziji "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" ga je utjelovio Jack Nicholson. Ideju za legendarni roman Ken Kesey dobio je radeći kao bio bolničar u sanatoriju za psihičke bolesnike, gdje je dobrovoljno sudjelovao u pokusima s halucinogenom drogom LSD. ...