Šljokičasta žena

Znala sam da će mi se svidjeti izbor našeg book cluba za srpanj! Naša je morska žena, Mi-a, predložila da čitamo "Otok morskih žena" i ja sam joj se iskreno obradovala! Iako sam pročitala "Sniježnicu i tajnu lepezu" Lise See tijekom studija (čitaj: prije sto godina), još uvijek ju pamtim. Pamtim osjećaje koji je probudila u meni. Pamtim žensku snagu, otpornost, prijateljstvo, sestrinstvo, običaje i tradiciju. Iako pažnju skreće na običaj vezivanja stopala u Kini, prema kojem je veličina stopala diktirala ženskim životima (ideal je bilo stopalo dugo sedam centimetara), roman je to o sponi između dvije različite žene, o ženskom prijateljstvu koje je najdelikatnija pojava u čitavom svemiru. Kad pomislim na pismo Lise See, pamtim mekoću, pamtim bivanje ženom. "Njezina je kuća gnijezdo u kojem krije radost, smijeh, tugu i kajanja svojeg života", kaže ona već na prvoj stranici "Otoka morskih žena", a čitatelj znade - gdje ima kajanja, ima i dobre priče...

ja se zovem šljokičasta žena i priznajem, posudila sam ovu knjigu samo zato što ju je preporučio kristian novak. ja se zovem šljokičasta žena i danas mi se nije dalo prati kosu. stavila sam na kosu šampon za suho pranje pa me sad svrbucka glava. garant to radi i lidija deduš. "ja se zovem lidija deduš. sjedim na poslovnom sastanku i osjećam kako mi se rupa na čarapi urezuje u kožu između palca i onog prsta pored." ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena (tko bi rek'o!) i ovu sam knjigu izvadila iz torbe par minuta nakon što sam potamanila klipić (mrvice svuda, naravno) i prolila kavu po svom biciklu (ne znam zašto sam mislila da mogu kavu dopremiti od pekare do klupice, gdje čitam za vrijeme pauze, već sam i ranije to pokušala, i rezultat je bio isti). ja se zapravo ne zovem šljokičasta žena, ali ne volim na Internetima ispisivati svoje ime (dijagnoza: pravosudna paranoja), pa sam jako zavidna lidiji deduš koja uopće nema taj problem. "ja se zovem lidija deduš. jedno...

Početkom svega vladali su Titani, Hekatonhiri i Kiklopi, Uranovi i Gejini potomci. Onda je jedna od njih, Reja, s jednim od braće, Kronom, sjela na prijestolje i izrodila mu djecu - bogove Demetru, Hada, Heru, Hestiju, Posejdona i Zeusa, znate, sve one koji su glumili u Disneyevom Herculesu (fantastičan crtić, by the way). A onda je nastao kuršlus i nitko živ više nije mogao popamtiti sve te grčke bogove - osim profesorica iz povijesti, dakako. I naša je profesorica Nada imala sve bogove u malom prstu i pokušavala nas zagrijati za grčku mitologiju, iako ni za Homera ni za Hezioda nismo marili. Svakome je dala zadatak - naučiti priču o jednom liku iz grčke mitologije. Ja sam dobila Tetidu, majku Ahilejevu - i tu je stalo moje znanje o mitovima u Grka. No, život je okrutan, i sve ono što nisi savladao u srednjoj školi dočeka te kasnije u životu (dobro, skoro sve - još čekam da me sinus i kosinus zaskoče). Moja je Vinska mušica zvana Andrea predložila da za lipanj čitamo "Kirku...

Na koricama ove knjige pisala je sljedeća preporuka Sunday Telegrapha: "Knjiga koja se može pročitati u dva sata, ali pamtit će se desetljećima." Nije li to idealna preporuka za let od Zagreba do Dublina? Pokušala čitati jesam, ali ni dobra knjiga nije me uspokojila visoko iznad Europe. Ovaj, najcjenjeniji roman irskog književnika Johna McGaherna ipak sam dovršila u kišnom Osijeku. Miris kaline, crnilo tresetišta, dostava mlijeka na kućni prag, blejanje ovaca u daljini možda jesu stvorili atmosferu ruralne Irske, ali u ovom je romanu izostalo popularno irsko vedro raspoloženje - protagonist romana je tipični Irac starog kova, ali i tipični istraumatizirani starac teške naravi. "Kad je oslabio, Moran se počeo bojati svojih kćeri", prva je rečenica knjige "Među ženama". No, čitajući dalje, čitatelj može pomisliti da se Moran ne čini kao osoba koju je lako zastrašiti (što li mu se dogodilo?). On je veteran IRA-e oko kojeg su se sjatile njegove kćeri sa željom...

"Kad probaš, poželjet ćeš ponovno letjeti!", "Kad avion poleti, zaboravit ćeš da si u zraku" i dr. - lagali su mi ljudi uoči mog prvog leta avionom. Ukratko, poletjela sam i sletjela, i baš ništa glede leta iznad oblaka nije me oduševilo, i ni na jedan trenutak nisam uspjela zaboraviti da se nalazim u letjelici koja bi se svakog trena mogla srušiti. Nakon što sam poljubila dublinsko tlo, naš nas je domaćin odvezao u selo Kill u countyju Kildare, jednoj od 26 grofovija Republike Irske, gdje ćemo boraviti sljedećih nekoliko dana. Kill je nalik zelenom Pleasentvilleu - sve su kuće planski izgrađene, travnate površine su uređene, cesta izgleda kao da je jučer izgrađena - nije nalik nijednom selu u našem kraju. Slijetanje u Zračnu luku Dublin Već prvi dan našeg boravka posjetili smo centar Kildarea - grad Naas - udaljen 35 km od Dublina. Interneti kažu da je danas Naas idealno mjesto za one koji žele prednosti grada, bez gradske vreve. Šarmantni izlozi živi su i šareni, ...