Šljokičasta žena

Pročitala sam nedavno debitantski roman Johna Williamsa, "Ništa osim noći". Protagonist romana, kojeg se navodno autor onomad odrekao pa je objavljen posthumno, mladi je Arthur, utjelovljenje letargije. On životari u velikom gradu i bježi od traume koju je doživio u rodnom kraju. Da je zvuk, Arthur bi bio š apat u mrkloj noći, tek "bezoblična para što lebdi nošena blagim pritiskom ljetnog povjetarca". "To je najbolji dio života, ponovno pomisli: kad si jako mlad, kad je život jednostavan, savršen slijed zlaćanih dana." "Upravo to privlači muškarce i žene jedne drugima: ne susret unutar uma ili duha, ne spoj tijela u mračnu bezumlju snošaja - ništa od toga. Nego tankoćutna potreba da stvore savez, vezu krhkiju od konca najfinije čipke. Radi nje neprekidno nastoje, zajednički, a zapravo vazda sami; radi nje vole i mrze, sjedinjuju se i odbacuju. Samo radi te niti koju nikad ne mogu iskušati od straha da će je uništiti, samo radi te tanašne niti koju nik...

Nisam čitala lektire. Kad je trebalo čitati "Dekameron", ja sam čitala "Hi-fi". Umjesto da razmišljam o sudbini Ane Karenjine, mene je mučila sudbina Torua Watanabea. Bio je to moj tihi protest, zapravo, jedini bunt koji sam neustrašivo izražavala u svom odveć odgovornom tinejdžerskom životu. Nisam puno izgubila, nisu lektire znale proniknuti nas (a ni mi njih), neshvaćene mladce koji se teško nose s erupcijama emocija, ali, kad je red došao na "Patnje mladog Werthera", zadržali smo dah. Čitali smo Goethea razrogačenih očiju, citate ispisivali na klupe i na korice bilježnica, silno želeći razgovarati o Wertherovoj patnji koja je okončana na krajnje dramatičan način (navodno je objava "Patnji" u Europi prouzročila niz samoubojstava). Nažalost, naša je profesorica hrvatskog jezika više marila za boju vrpce na Lottinoj haljini (znam, znam, i ona je bitna kao simbol, ali svejedno!), nego za naša osjećanja. Oh, jada li. "Mnogo imam, a osjećanje ...

Ja sam jedna kontradiktorna žena. Moje radno mjesto podrazumijeva veliku odgovornost, ali, na povratku s posla, velika je šansa da mi u slušalicama trešte Hansoni . Putem kući pokušavam smisliti čime ću nahraniti svoju obitelj, ali kupujem samo one mrkve koje bi poslužile snjegoviću kao atraktivan nos. Pišem pod imenom "Šljokičasta žena", ali odbijam biti klišej od ženske. Čitam klasike, ali nisam dvadeset godina pročitala nijedan roman Jane Austen (Anastasia Steele, veliki janeit, bila je kap koja je prelila čašu). Moju austenovsku apstinenciju prekinula je Helena iz "Vinskih mušica" predloživši da čitamo " Opatiju Northanger ". "Opatija" me oduševila, a praćenje TV serije "Sanditon" samo je potaknulo moju želju za ponovnim susretom s Jane Austen. Što se mene tiče, "Opatija Northanger" i jest najbolja knjiga za upoznavanje Jane Austen jer poučava čitatelja o kontekstu u kojem je stvarala, ali i na koji način čitati romane koj...

Ti kažeš: "Iris", ja kažem: "Goo Goo Dolls." Ti kažeš: "Iris Murdoch", ja kažem: "Judi Dench" - pojma nemam, dakle, o Iris Murdoch, ali negdje u potkovi hipokampusa uz njezino ime je zapisano i " dame koja filozofira o muško-ženskim odnosima" pa sam je izvukla iz naftalina (gotovo doslovno - jer ovu knjigu iz gradske knjižnice nitko nije ponio kući pet godina!) povodom mjeseca u kojem ću se fokusirati na lazos de amor (uf, ta obrva!) i njihove nuspojave - u književnosti, dakako (mužu, opusti se!). Zanimljivo, na koricama, između ostalog, stoji i preporuka Williama Sutcliffea (koji je, inače, muž Maggie O'Farrell, sam' da znate): "Od svih romana u kojima puno ljudi ševi puno drugih ljudi ovaj je vjerojatno najbolji, a svakako najuvrnutiji", pa sam očekivala opscene opise kojekakvih radnji i prostački jezik jedne od najvećih britanskih autorica. Ali, ćorak. Roman "Odrubljena glava" objavljen je 1961., a, kao ...