Preskoči na glavni sadržaj

Passing, by Nella Larsen

Prije "Genijalne prijateljice" Elene Ferrante postojao je drugi kanonski roman o prijateljicama - "Passing" Nelle Larsen, objavljen 1929. Čitala sam ga u izdanju Petrine knjige i na YT kao audioknjigu (link!)

Američku spisateljicu iz Chicaga, dansko-karipskog podrijetla, američka povijest je upamtila iako je napisala samo nekoliko kratkih priča i dva romana, "Quicksand" i ovdje spomenuti "Passing" iliti "Pretvaranje". Poznata po pisanju o rasi, iako su je smatrali zvijezdom u usponu u krugovima harlemske renesanse, uslijed razvoda i depresije, povukla se iz svijeta književnosti i ostatak života radila kao medicinska sestra. Umrla je sama, zaboravljena, a rasni problemi današnjice izvukli su njezina djela iz naftalina (malo je tome pridonijela i lanjska ekranizacija Rebecce Hall na Netflixu).


Kao i sama autorica, i protagonistice ovog romana su crnkinje svjetlije puti, koje bi mogle proći pod bjelkinje (engl. passing - situacija u kojoj se može pomisliti da je netko, tko pripada jednoj grupi, pripadnik druge grupe). Prijateljice iz djetinjstva susreću se nakon dvanaest godina i zatiču se u zanimljivoj situaciji - Irene Redfield vodi život crnkinje, crnkinje iz srednje klase, doduše, a Clare Kendry je udana za bijelca, rasista, k tome, i pretvara se da je bjelkinja.

"- Čudno je to s pretvaranjem. Ne odobravamo ga, a istodobno ga toleriramo. Ono u nama pobuđuje prezir, a svejedno mu se divimo. Uzmičemo pred njim s nekom čudnom vrstom gađenja, ali ga štitimo."

Oduvijek su bile različite - Clare je kćer bijelog domara kojeg je zavela crnkinja, koju su othranile bijele tetke koje su je poučile pretvaranju, i uvijek je bila "željna svega". Drska, odvažna, uvijek je dobivala ono što želi. Irene je, pak, uvijek težila obiteljskom ognjištu, mužu, djeci, i sigurnost joj je oduvijek bila "nešto najvažnije i najpoželjnije u životu."


Njihov ponovni susret pokrenut će bujicu Ireneinih misli - gledajući hrabrost Clare Kendry, koja riskira sve, pa i gubitak vlastitog djeteta, krijući od muža da je crnkinja, nesigurna Irene preispituje svoje odluke, prvenstveno svoj brak s liječnikom koji je nezadovoljan svojim profesionalnim, a i obiteljskim životom, i koji sanja o životu u Brazilu. Brain, koji na početku ne odobrava druženje svoje supruge s Clare Kendry, vrlo brzo i sam pada na Clarein šarm, pa Clare često posjećuje mondene zabave u Harlemu sa supružnicima Redfield. Posjećuje i privlači pažnju. Prijetvorna, iskompleksirana i zavidna Irene i voli i mrzi Clare, i počinje misliti da vječito nemirni Brain ima aferu s njezinom bjeloputom prijateljicom.

"Kao da je bila svjesna njezine želje i neodlučnosti, Clare je zamišljeno primijetila: - Znaš, Rene, često se pitam zašto više crnkinja, cura kao što ste ti, Margaret Hammer, Ester Dawson i još mnogo drugih, nije prešlo na drugu stranu. To je nevjerojatno lako. Ako si taj tip, potrebno je samo malo hrabrosti."


"Dok je tako sjedila u tišini dnevne sobe uz ugodni sjaj vatre iz kamina, Irene Redfield prvi je put u životu poželjela da se nije rodila kao crnkinja. Prvi put je patila zbog toga što nije mogla zanemariti teret rase. Već je bilo dovoljno patiti kao žena, tiho je plakala, kao pojedinac sam za sebe, a ne patiti i zbog cijele rase. To je bilo okrutno i nezasluženo. Sigurno ni jedan narod nije bio tako proklet kao Hamova tamna djeca."

Na prvim stranicama ovog romana pomislila sam da je riječ o zgođušnoj priči o rasi u kojoj se neću moći prepoznati, koju neću moći iskustveno proniknuti, ali moram reći da me Nella Larsen dobrano iznenadila s ovih 120 stranica romana, tipičnog za kratkopričašicu. Tamni i jezoviti ton njezinih rečenica podsjetio me na pismo Flannery O'Connor, a smisao za detalje kojim kroji savršenu psihološku karakterizaciju likova nalik je pisanju Eudore Welty - nije li to zanimljiva kombinacija? Napisana u tri dijela, sa četiri poglavlja u svakom, ovo i nije priča o problemima ljudi miješane rase, nego besprijekorno izvedena studija jedne osobe, jedne žene - Ireneine misli čitatelja počinju opsjedati i on počinje imati strahovitu potrebu razgovarati o njezinim (a i svojim) izborima, porivima, željama, osjećajima. Ovo je roman u kojem ništa nije onakvo kakvim se čini (moj omiljeni žanr!) i u kojem čitatelj neprestano bira strane - čini se kao savršeni izbor za kvalitetnu raspravu u čitateljskom klubu, don't you think?

" U tom trenutku shvatila je da može sve podnijeti, ali samo ako nitko ne zna da ona nešto mora podnositi."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta