Držim uokviren notni zapis Beatlesove "All you need is love" na ljubljenoj polici s knjigama. Zapravo, držala sam ga do nekidan, kad je, ničim izazvan, pao s police i razbio se. Nisam praznovjerna žena, ali svejedno sam danima razmišljala o tom omenu. Što ako ljubav nije dovoljna? Ako je ljubav sve što trebam, zašto u zadnje vrijeme želim pobjeći iz svoje kože? Zašto mi se čini da će me svijet pregaziti, da se ne znam nositi s odgovornostima i omanjim preprekama u ovoj igri života? Zašto mi smeta žamor, zašto se sve više povlačim u sebe? Je li to normalno? Zašto sam toliko tjeskobna, nesigurna, nevesela? Lijepa književnost je moj životni guru - od Matta Haiga sam naučila da čak ni depresija ne traje zauvijek, iz "Hamneta" sam naučila da nisu vremena u kojima živimo izazovna onoliko koliko mi mislimo (uvijek može gore!), stolareva kći iz Segeta poučila me da je u redu uživati u samoći, pa sam se, logičnim slijedom, počastila knjigom Elif Shafak "Kako sačuvati me...