Šljokičasta žena

Imam dvije bilježnice, jednu plavu, i jednu zelenu. Tu i tamo, uzmem ih u ruke i napišem Franki i Jurju koju rečenicu - zabilježim njihove smiješne izjave i interese, svoje želje i nade za budućnost. No, ovih dana, iako je Franka proslavila 6. rođendan i prilika zahtjeva da se nešto i zapiše u to ime, ne mogu pisati. Idu mi djeca na živce. Idu mi na živce galama, trčanje, skakanje po kauču, padanje, sudaranje, otimanje, čupanje, guranje, plakanje, živcira me što sve moram reći pedeset puta, što me se ignorira i mota oko malog prsta. Nitko ti to ne kaže za vrijeme trudnoće. Svi samo najavljuju trudnički sjaj i majčinsku ljubav - nitko ti ne kaže da će ti ići na živce djeca o kojoj si sanjao, i da će ti ići na živce ta osoba, ta mama, koja si postala, ta galama koju stvaraš, i svi ti pokušaji mirenja i obrnute psihologije koje si u očaju prisiljena primjenjivati na vlastitoj djeci. Nitko ti to nije rekao. A da ti je i rekao, bi li mu povjerovala? Ne znam zašto sam u stanju krajnje rastro...

Budimo realni, nitko normalan neće pohrliti pročitati knjigu čiji je naslov "Večernja nelagoda" (prikladna ilustracija Petea Adlingtona iz britanskog izdavača "Faber&Faber samo odmaže). Srećom, nisam skroz normalna - volim se uplašiti, uznemiriti, pa i rastužiti - pa sam zgrabila ovu senzaciju od debitantskog romana. Marieke Lucas Rijnveld nizozemska je autorica koja za sebe koristi neutralnu zamjenicu "oni", a identificira se i kao muškarac i kao žena. Debitantski roman "Večernja nelagoda" objavljen je u Nizozemskoj 2018., a njegov engleski prijevod lani je osvojio International Booker Prize, čime je Marieke Lucas postala najmlađa dobitnica te nagrade. U naše domove, u prijevodu Svetlane Grubić Samaržija, "Večernju nelagodu" donio je Ljevak. Roman je to o desetogodišnjakinjoj Jas koja s religioznom kalvinističkom obitelji živi na farmi krava. Kad se njezin stariji brat Matthies utopi propavši u zaleđeno jezero, kuća postaje tiha i tamna...

Naša nas je nastavnica glazbenog silom željela naučiti svirati instrument pa smo u petom razredu svi imali blok flaute u rukama (svi osim našeg kolege Špolje, on je imao melodiku) i patili se s pištanjem. Kratkoprsta kakva jesam, mrzila sam tu frulu (još uvijek imam traume od one popevke "dil dil dil dil dil"), sve do jedne subote uvečer. Godina je 1998., 22:30, Dinko Komadina (Dinko, dugujem ti pola svoje REC-kolekcije) u Top 20 najavljuje new entry - irski kvartet The Corrs. Radijom se prolomi "So young", i ostalo je povijest. Reče Dinko da se radi o obiteljskom bendu, da Jim svira žičane instrumente, Sharon violinu, Caroline udaraljke, a Andrea - blok flautu. Ne gitaru, ne klavir, nego blok flautu - običnu majušnu thin whistel . Frula je odjednom postala kul i bila sam njome očarana gotovo koliko i divnom Andreom Corr (još uvijek mi je girl crush ). Njezino je umijeće sviranja instrumenta toliko milog Keltima zaslužno za sve warm and fuzzy feelings koje gajim ...

Moj muž i ja uvijek smo voljeli različite stvari. Ja sam obožavala knjige, on je bio lud za nogometom. Ja sam pjevala u crkvenom zboru, on je pjevao na tribini. Čak nam se i poimanje romantike bitno razlikovalo - ja sam njemu poklanjala čestitke s pjesmama Jacquesa Preverta (na francuskom, jer romantičnije je kad nema pojma što piše), a on je meni slao SMS-ove sa stihovima Miše Kovača. Meni je uzor bila Kat Stratford, a njemu Derek Vinyard. Da ga pitate čime sam ga osvojila, rekao bi: "Košarkom!" (To je, zapravo, jedna kratka priča u kojoj me muž vidio da pogađam dva uzastopna slobodna bacanja pa je ostao impresioniran - nije, jadan, znao da sam najstarija od tri kćeri svoga oca koji je čak i košarkaški koš smjestio u dvorište ne bi li njegove sportski netalentirane kćeri bar malo zavoljele sportske aktivnosti). Da se mene pita, spojilo nas je nešto sasvim drugo. Naime, kad smo se upoznali, moj mi se muž upisao u leksikon (što se čudite, on je bio 8.a, a ja 8.e našičke osnovn...

Kao dijete, kraj ljeta bih uvijek dočekala mršteći se, jer kraj ljeta značio je samo jedno - treba pokupiti šljive. I ujutro, i uvečer. I danas, i sutra. One rastopljene šljive čiji sok natapa zemlju, priziva mrave i ose, lijepi se za stopala. Mrzila sam to stablo, tu šljivu. Bila sam uvjerena da je šljivovica ljuta jer su djeca namrgođena dok skupljaju šljive od kojih se peče. Morale su proći godine da šljivi priznam njezinu važnost - od prodanih šljiva roditelji su nam uoči svake nove školske godine kupili nove udžbenike, tatinom se rakijom nazdravljalo na mojoj svadbi, sada se moja djeca slade maminim pekmezom i igraju ispod krošnji tog nezahvalnog drveta, usađenog u zemlju mog djeda. Sad, kad smo obje starije, draga mi je ta šljiva. Malo sam joj i nalik, čini mi se. Možda me zbog pomirdbe sa šljivom privukao naslov nove knjige Elif Shafak, britansko-turske književnice čiji sam opus davnih dana strpala u ladicu s turskim sapunicama za koje ne marim - "Otok nestalih stabala....

Nakon nekoliko dana provedenih na morskoj obali, zaputila sam se na ladanjsko imanje mojih roditelja, da odmorim dušu (i da odviknem svoje, sada trogodišnje, dijete od nošenja tih zamornih - pelena). Majka me kudila kad bi me noću, nakon cjelodnevnog trčanja za djecom, pronašla s knjigom u ruci. Noć je za spavanje, rekla bi, a ja bih, s nosom u uzbudljivoj pripovijetki, ni ne pogledavši je, odmahnula rukom. Možda sam trebala miloj majci pružiti bolje objašnjenje za moju opsjednutost romanima, ta imam valjda pametnijeg posla od čitanja knjiga, ali nije mi bilo po volji iznova pronalaziti objašnjenja za stvari koje oduvijek bijahu jednostavne - čak ni najdosadniji roman ne može te razočarati koliko to može učiniti ljudska bezobzirnost. Knjige mi oduvijek bijahu utjeha i inspiracija, i iako sam redovito najveći užitak pronalazila u klasicima svjetske književnosti, još uvijek se većina romana ljupke Jane Austen nije udomaćila na mom popisu pročitanih djela. Dražesna Helena, s kojom prijate...

Znam da je Hitchcock navodno rekao da se u Zadru može vidjeti najljepši zalazak sunca, ali Hitchcock se nikad nije vozio cestom u susret Krndiji u smiraj dana. S jedne strane pogled puca na zlatna ovršena polja, a s druge kukuruzi, rodni, ponosno stoje pod ljetnim suncem. Sunce mi gleda u leđa, ubacujem Mijin CD u player (tradicionalno na povratku s mora pjevamo "... kod kuće je najbolje") i mislim si - nigdje, i ni s kim, ne bih radije bila. Samo je jedna jedina, Slavonija, ali dugo sam šljapkala japankama po crljenici, lutala po istarskim grobljima i čitala neobična imena s nadgrobnih spomenika, jela pizzu i gelato pa sam po povratku kući poželjela talijansku poslasticu - "Priču o jednoj obitelji" Rose Ventrelle. Preporučila mi ju je prijateljica davnih dana, i zaista, već s prvom rečenicom pomislila sam da će mi se svidjeti, onako kako mi se neki ljudi svide na prvu. No, smetnula sam s uma da uglavnom loše procjenjujem ljude i da prvi dojam često vara. "Kad ...