Šljokičasta žena

Ne idem ja često na pivo. Lani sam jednom otišla na pivo i vratila se prije nego ga je konobar poslužio - Juraj se probudio i vrištao iz petnih žila pa nisam imala izbora nego pozdraviti prijateljicu i otići kući pokazati se, da se djeca uvjere da im mama nije otišla u Smederevo (cijelog mog života, moji roditelji spominju to Smederevo u kontekstu najudaljenijeg mjesta na planetu) bez njih, Bože sačuvaj. No, vrijeme leti, Kapetane, pa sam prošlog vikenda otišla sa sestrama na pivce za živce, i zaružila do ponoći negdje. True story. Pretresle smo sve - od analize roditeljskih propusta koji su nas učinili čudovištima kakva smo danas, realnih i nimalo realnih planova za našu budućnosti, pa sve dok kompletne kritike svega što je Taylor Swift ikada snimila, s posebnim naglaskom na njen novoobjavljeni album Folklore. I dok je srednje dijete od sestre naglašavalo možebitnu Taylorinu proračunatost skrivenu u namjeri da snimi indie album nakon dva albuma koje svi žele zaboraviti, Baby Spice...

Dana 14. srpnja 2020. godine Franka mi je rekla: "Okej, mama."  Dogodilo se iznenada, kad sam to najmanje očekivala. Krenula je sa zdjelicom kukuruznih pahuljica i mlijeka prema kauču, a ja sam joj rekla: "Ne smiješ to jesti na kauču, mlijeka će biti posvuda", na što će ona: "Okej, mama" pritom se nasmijavši, dajući mi do znanja da je riječ o čistoj provokaciji, ali me ipak puštajući da bar pet sekundi mislim da sam uspjela pripitomiti svoje divlje dijete. Ali, znale smo obje da je riječ o izoliranom incidentu koji se neće ponoviti skoro, o nečemu rijetkom poput Halleyjevog kometa. Ipak, drago mi je da sam uspjela zabilježiti ovaj značajni događaj koji mi je dokazao da moja kćer ne boluje od gospođico-nećitisa (Ajmo, bilježnicu bubanicu amo!), nego da je ipak sposobna u nečemu se složiti sa svojom izluđenom majkom. Nije slučajnost da i ovog srpnja čitam knjigu Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta koji je najpopularniji po svojim knjigama o roditelj...

Kao i većina, i ja ljeti tražim light literaturu, a u potrazi često posegnem i za nečim sasvim drukčijim od onoga što inače čitam. Uvijek se nađem u neprilici kad me netko pita što volim čitati. Kad kažem: "Hm, pa, modernu fikciju i klasike" zvuči kao da kažem: "Ozbiljne i dosadne knjige, po mogućnosti s tragičnim twistom" i već dugo želim proširiti svoj spektar knjigo-obožavanja. Ovaj put došla sam u knjižnicu (sada je to pravi pothvat jer posuđivanje knjige može potrajati i pola sata, čak i ako si unaprijed pripremio željene naslove) i tražila knjigu Zmajska zora. Sva sam se spetljala i pogrešno izgovorila naslov, a gospon knjižničar mi je rekao da nema Zmajeve zore. Osjećala sam se pomalo blesavo posuđujući knjigu koja, očito, govori o pazinskom zmaju, drevnoj istarskoj legendi koja se može pronaći u bespućima Interneta, a kojoj je Milena Benini udahnula novi život, ali što naumim, učinim. O ovoj sam autorici saznala na blogu Knjige su moj svijet Ane Jembrek, jed...

Znate onu famoznu rečenicu koju pripisuju Albertu Einsteinu? Život je kao vožnja biciklom - da bi održao ravnotežu, moraš se stalno kretati? Oprostite, ali, po mom mišljenju, ta izjava nije istinita. Istina jest da sam biciklist tek desetak dana, ali kad me na cesti obilazi vozilo, prestanem okretati pedale - samo držim volan bicikla čvrsto, a kotači se okreću toliko da me drže za cestu - i ja sam u savršenoj ravnoteži. A tako je, čini mi se, i u životu - ponekad si sigurniji kad ne žuriš, jer bitno je znati kamo ideš, ali još je bitnije znati usporiti, kao i kada prisnuti kočnicu. Svi imaju neke planove za ovo ljeto, za sljedeću godinu, a ja napokon nakon dugo vremena uživam u kolotečini, ne planiram ništa - zadovoljna sam, lijepo mi je. Zabrinjava me samo spoznaja da zadnjih mjesec dana čitam samo knjige u kojima je smrt jedna od protagonista. Neki se likovi protiv nje bore, neki je iščekuju, neki s njom žive. Kako god bilo, ona na kraju uvijek dođe, neizbježna je. Možda su me zato t...

Kad je tetka javila da je umrla baka Anica, nitko od nas u to nije mogao povjerovati. To nije bilo moguće, ta riječ je o najžilavijoj starici koju smo znali, starici koja je svakog Uskrsa, na odlasku sa svete mise, običavala reći: "Ovo mi je zadnji Uskrs", ali on to nikada nije bio. Poslije njega uvijek bi došlo još jedno uskrsno jutro, pa još jedno, pa još jedno. Baka Anica smijala se smrti u oči. Dok jednog jutra nije došla po nju. Ponekad još uvijek ne vjerujem da je nema. Da nema vremena. Nije mi isprva bilo jasno zašto sam o baki Anici, koja je umrla u kolovozu u kojem sam rodila svoju prvorođenu, uopće razmišljala čitajući roman Nemirnica zagrebačke kiparice Mihaele Gašpar. Čula sam o knjizi ranije u jutarnjem programu nacionalne televizije, i načula sam da je nemirnica mehanizam kojeg urari koriste u svom radu. Wikipedija kaže: "Nemirnica je sklop ili mehanizam koji se koristi u preciznoj mehanici, a sastoji se od spiralne opruge i zamašnjaka, koji su po zadaći di...