Šljokičasta žena

Ima dana kad mrzim Registar sreće Otvorenog radija. Ah, lakše mi je sad kad sam to izrekla ovako javno. Da, ide mi na živce Ivana Mišerić i svi ti vrckavi ljudi koji su rano ujutro dobro raspoloženi i koji, k tome, dijele svoje veselje i sreću u eteru, i nabijaju ih na nos svima koji plaču ujutro u autu nakon što su ostavili djecu u vrtiću. Ima li takvih? Ne? Samo ja? OK.  Mislio bi čovjek da plačem jer toliko volim svoju djecu pa ne mogu bez njih tih osam sati u danu, ali, ne! - ja ostavljanjem djece u vrtiću doživljavam katarzu i tek skupljam snagu za radni dan koji je preda mnom. Generalno sam ja sretna osoba, znam svoje prioritete, ali me djeca redovito izbace iz takta u rekordnom vremenu, i ja se pretvaram u živčanu babarogu koja plače u autu, i koja si neprestano predbacuje to oskudno strpljenje koje nikako ne dolikuje jednoj majci. Ujutro Franka vrišti 15 minuta i pokušavam ju uloviti da bih ju presvukla dok je ona crvena i znojna od plača, jer joj se tobože ne ide u vr...

Znam, znam, ako želite pratiti trendove, danas je moderno odabirati štivo isključivo prema preporuci popularnih book blogera, ali, svi oni preporučuju iste knjige, ne čini li vam se? Volim za preporukama posegnuti malo dalje, volim ispipati što vole čitati moji prijatelji, volim sama u knjižnici otkriti knjigu koju nitko nikad nije čitao (tako si ja to bar zamišljam), volim čuti o knjigama koje inspiriraju književnike koji su napisali nešto bitno, nešto lijepo. Nedavno se u Zagrebu održavao Festival svjetske književnosti i pohodile su ga velike face u svijetu književnosti, a meni je, u masi objava i razgovora održanih tim povodom, za oko zapeo intervju s Jorgeom Bucayom na portalu Ziher .hr. Urednica Zihera, simpatična Zrinka, djetinje uzbuđena zbog upoznavanja s ovim velikim psihijatrom i psihoterapeutom koji život provodi na ruti Buenos Aires – Malaga, razgovarala je s autorom brojnih bestselera o njegovoj posljednjoj knjizi - Klasične priče da se bolje spoznaš, djeci, pisanju...

Kad smo se moj muž i ja zaručili, odlučili smo se doista pripremiti za vjenčanje, bez obzira što smo zajedno,već u to vrijeme, bili trinaest godina - zapravo, baš zato što smo toliko dugo hodali. Išli smo na tečaj za brak na šibenski Baldekin, zajedno se molili i razgovarali o stvarima o kojima nikad ranije nismo. Štoviše, neke stvari prestali smo prakticirati kako bismo ustupili mjesto razgovoru, jer činilo se da smo kroz razgovor bliži jedno drugome. Bili smo bliži i Bogu, i vjerovali smo svim srcem da ćemo čista srca biti blagoslovljeni na dan našeg vjenčanja, valjda zato to razdoblje i smatram najljepšim razdobljem naše veze. No, kao i mnogim mladencima, vjerujem, dogodio se život. Dogodila se selidba, novi poslovi, novi stan, djeca, i postalo je preteško Boga inkorporirati u život, a kad je nešto teško, najbolje to pustiti, tako smo bar mi, ljudi, skloni razmišljati. Nije da sam Boga napustila, dapače, dogodilo se nešto suprotno od onog što se događa onima koji Boga tra...

Imam jedan veliki problem s popularnošću. Ne, nisam popularna, dapače, nego ne volim ono popularno, ono što vole mladi. Ako mladi to vole, e, ja baš neću, i sjećam se trenutka u kojem se ta svojeglava Gospođica Neću rodila (Sunčana Škrinjarić, rispekt!). Bilo je to godine devetsko devedeset i devete, bila sam s prijateljicama, također nadobudnim dvanaestogišnjakinjama, u kinu i taman smo odgledale teen verziju Shakespearove Ukroćene goropadice, film 10 razloga zašto te mrzim. Cure su poludjele za mlađahnim Heathom Ledgerom i otpočele sanjariti o potencijalnim budućim boyfriendima koji će im izvesti serenadu na školskom igralištu, a ja sam ostala zaluđena agresivnom Katherinom Stratford. Baš kao i ona, tog dana sam odlučila da neću ništa u životu raditi samo zato što to rade drugi. Znam, ne bi čovjek rekao jer danas imam posao u državnoj službi, muža i 2,4 djeteta, ali, kunem se, magareća svojeglavost postojana je u omanjim porama mog života – npr. u izboru literature koju čitam. ...