Šljokičasta žena

Svakog ljeta obuzme me neodoljiva želja za izigravanjem prave žene, valjda tako na mene utječu sve te preplanule žene koje se u Zarinim (nisam nikad ništa kupila u Zari, but still) ljetnim haljinama, u hit sandalama s hit manikurama, prešetavaju društvenim mrežama. Poželim i ja saznati što je u modi, što natrackati na sebe da sakrijem umor i otjeram godine. Kupim ženski časopis i prolistam ga, jer, budimo realni, nema tu baš puno toga za čitati, i što saznam? Saznam da mi, žene, nismo normalne.  Naime, žene će potrošiti svoj zarađeni novac da bi čitale naslove tipa "No make up look u četiri koraka" (ja vam bespla preporučim kako ga postići u jednom koraku - ne našminkaj se!) i bar desetak reklama za razne klinike koje oblikuju tijelo, uklanjaju narančinu koru (jadna naranča, nije zaslužila poistovjećivanje s nečim tako omraženim) i obavljaju druge tretmane koji bi ženu, baš kao i ženski časopisi, trebali osnažiti, učiniti samouvjerenom, neustrašivom i prekrasnom. Come...

Voajerizam na plaži je neizbježan - doduše, ne nužno onaj u punom smislu riječi, nego onaj koji se ispoljava zahvaljujući našoj urođenoj želji za proučavanjem drugih ljudskih bića. Muškarci škicaju žene, babe škicaju mlade mame, i osuđuju njihov moderan odgoj, a mame jednim okom škicaju djecu, a drugim sladoled, usput analizirajući koliko sladoleda bi trebale preskočiti da bi opet stale u one crne hlače broj 36 (ili to samo ja?). Volim i ja buljiti u druge, dakako. Voajerizmom se rekreativno bavim od ranih dvadesetih (jer tinejdžeri su uvijek sami sebi bitni), a ove godine sam mu se ozbiljno posvetila. Ove godine odlučila sam svakodnevno buljiti, dok ližem onaj sladoled s početka priče (hm, da, nijedan još nisam preskočila), i zapisati sve naslove knjiga koje su čitane na plaži. Da, ja volim buljiti u knjige, posebno sada kad, zahvaljujući hiperaktivnoj djeci, više nego ikada zavidim ljudima koji leže i u miru čitaju knjigu uz povjetarac s mora. Za moj pojam, ti ljudi su u raju...

Ja nisam opuštena osoba, i ne mogu to postati na zahtjev, samo zato jer sam se vozila osam sati na drugi kraj zemlje, jer sam na plaži. Meni je mozak uvijek na stand by-ju, neprestano pravi neke blesave popise - što još moram danas, što još moram sutra, kome moram odrezati nokte, koje meso moram odmrznuti za ručak, kad ću oprati bijeli, a kad šareni veš itd. Nisam ni neki control freak, iako bih voljela biti. Nekoć, što sam si više obveza i aktivnosti nakamarila, to sam bila zadovoljnija. Sada? Sada se pola dana pokušavam sjetiti tko to ima rođendan, koga sam trebala nazvati, kod kojeg liječnika se naručiti, i što sam, dovraga uopće htjela reći. Jesam li o ovom već pisala? Sorry ako jesam. Mozak mi je preopterećen svim moranjima, svim mamakanjima, svim minutama dana u kojima se netko penje po mojim nogama ili me traži da mu obrišem guzu, da mu ogulim jabuku, da mu obojam leptira, da mu dam bombonića, da mu dodam dudu koju je katapultirao tko zna gdje. Rekli bi neki "Eto ti, na! S...

Puno se toga promjeni s dolaskom djeteta u kuću. Odnos muškarca i žene, npr. Dok smo hodali, na ljetovanju, jer nam je je to bila jedina prilika za suživot, običavala sam svom muškarcu pripremati ručak od tri slijeda. Uvijek sam se šepurila u kuhinji (iako sam, budimo realni, znala skuhati dobro tek jelo, dva - a sve ostalo je bila čista improvizacija) i kuhala mu sve što on voli - pohala sam tikvice, pohala sam zagrebačke odreske, pohala sam piletinu, uglavnom, shvatili ste - puno sam ja toga pohala, i to bez klima uređaja u krugu od par kilometara, da se razumijemo. Takva žrtva morala je rezultirati brakom, pa on mora vidjeti da sam ja vrijedna domaćica i da ga mazim i pazim i da se nesebično topim od miline, a i od blizine štednjaka (btw, koga to taj štednjak točno štedi?). I je, žene, uzel' me on za ženu. Sada, puno godina kasnije, nakon što sam iz sebe istisnula dvoje glavate djece koja mamaču cijeli dan, sada mu kuham punjene paprike. Postala sam kao onaj Bubba iz Forresta G...

Nije nama ovo prvo ljetovanje s djecom, no siree, nismo vam mi neki amateri. U dvije godine ljetovanja s Frankom vidjeli smo i doživjeli sve - vrištanje u autu, vrištanje u apartmanu, vrištanje na plaži, vrištanje u moru, puno vrištanja i puno nespavanja, nespavanje u autu, nespavanje u apartmanu, nespavanje na plaži, shvatili ste bit. U to doba nismo znali da je Franka zahtjevno dijete s raspršenom pažnjom, nismo znali da drugi rado ljetuju s djecom. Kako to misliš, dijete ti je spavalo na plaži? Kažeš, nije imalo ni noćne tantrume? Pa kako? Godinama smo se krivili i smatrali nesposobnim roditeljima, ta ne možemo na kraj izaći s jednim malim djetetom koje ni ne govori, a onda smo počeli tražiti i našli smo odgovore na neka naša pitanja, puno radili, puno vježbali, olakšali si život. Često su zahtjevna djeca ovisna o rutini, i promjena okruženja za njih može biti strašan šok. Znači, mea culpa, sedmosatno putovanje noću baš i nije bilo dobra ideja - kako se i pokazalo kad je počela vri...

Ja sam vam ono što Ameri zovu Homebody, po naški kućna šlapa - volim biti kod kuće. Naš stan mi je najljepši i najdraži i dovoljno mi je da izbivam iz njega nekoliko sati da mi počne nedostajati, i da ga pri povratku poželim zagrliti, bez obzira na igračke koje su po podu i kamare veša koje čekaju da ih posložim (plus ona hrpa u sušilici koju nisam izvadila tri dana jer sam ljenjivac). Naš dom je mjesto gdje je sve po mom, ili, točnije, po našem - a zbog toga mi je još miliji. Dvije godine nisam vidjela more i čak mi je trunčicu počelo nedostajati (did I say that?!) pa sam s mužem spakovala sve što posjedujemo i zaputila se u Istru s dvoje naše nimalo fleksibilne djece. Nakon što je Franka milijun puta pitala "Jesmo sad stigli?" (Sjećate se kad nije znala pričati? Good times...), nakon što smo Domenicu i Baš baš (omiljena im pjesma) odslušali svega pet, šest puta, a Juraj sve šokirao melt downom na benzinskoj pumpi vidjevši seku da liže sladoled, a njemu sirotom ne da (jo...

Sjećam se te krvi na gaćicama kao da je bilo jučer. Toga dana bila sam na rođendanu svoje prijateljice Lidije, toga dana bila sam dijete. Torta na kojoj je ponosno stajalo jedanaest Lidijinih svijećica bila je od lješnjaka, dan je bio studen, a iz kazića je treštao Grašo i pjesme s njegovog "Mjesec iznad oblaka". Vratila sam se kući i počela plakati pri pogledu na svoje gaćice, misleći da umirem. Srećom, imala sam kul mamu koja mi je sve objasnila i pripremila me za tu novu ulogu žene koju mi je okrutna sudbina namijenila. O menstruaciji nisam nikome ni pisnula sve dok na jednom od sistematskih pregleda liječnica nije iznudila priznanje od mene i drugih nesretnica iz razreda (mjesečnom prokletstvu više su se radovale one koje su ga dobile kasnije).  Tijekom godina, puno puta sam se sramila svega što me čini ženskim bićem, a naročito grudi koje su rasle koliko god se ja tome protivila (suosjećala sam s likom Christine Ricci u Now and then ) i prljave menstruacije koja se znal...

Sve što moje sestre rade ide mi na živce. Otkad su se rodile, za petama su mi - jedna mi neprestano cundra po sobi, a druga oduvijek posuđuje moje stvari bez pitanja. Jedna je uvjerena da se ne znoji pa smatra postignućem ne otuširati se dva dana, a druga nikad ne bi priznala da je spavala do podneva, nego će do posljednjeg daha uvjeravati sve da se probudila u 8:00, ali je u krevetu rješavala neke poslovne obveze. Jedna radi tisuću poslova, a druga jedva čeka praznike da se odmori od spikanja engleskog sa školskom dječicom koja ju, btw, obožavaju. Jedna toliko voli partijati da je na jednom koncertu pala sa zida brane akumulacijskog jezera visokog pet metara, a druga u životu nije kročila u disco ili noćni klub, barem koliko mi znamo. Jedna, dok hoda ulicom, nikoga ne pozdravlja, a druga se pozdravlja sa svakim djetetom i čovjekom i ženom koje sretne putem. Jedna sluša samo kul glazbu kul glazbenika za koje nitko nikad nije čuo (OK, za koje ja nisam nikad čula), a druga sluša korejs...

Ljudi vole strašne priče - i ne poričite, volite ih i vi, sigurna sam, jer, kako bismo drukčije objasnili globalnu ljubav prema bajkama u kojima vukovi proždiru bolesne bakice, nepregledno bogatstvo gospodina Stephena Kinga ili kul faktor na kojemu zavidimo Horatiju Caineu? Ipak, ima li strašnije priče od priče koja izvire iz stvarnosti, iz urbanih legendi koje se prepričavaju godinama, od priče o nestalim tinejdžerima kojima se prodaju organi, o djevojkama koje nisu mogle podnijeti život u okrutnom svijetu, pa su utjehu pronašle u mulju nepredvidljivih rijeka? Svaki grad ima svoj tužni folklor, te priče nesretnih ljudi koje nikada nisu do kraja ispričane, a ja sam, moram priznati, oduvijek gajila poseban interes za takvu vrstu neriješenih slučajeva (muž me i danas špota jer gledam reprize Zločinačkih umova po deseti put). Kako sam odrasla u gradu u kojem se nijedan zločin nije actually dogodio, ili se bar tako činilo u mom djetinjstvu, svoju sam dječju znatiželju hranila skupljajući ...

Sjedim u hladu višnjika, jedem kisele višnje i pljuckam koštice dok jedno dijete spava (uvijek je dobro kad bar jedno spava), s drugo igra nogomet na travi kraj mene i kupa se u svom znoju, ali mu to nimalo ne smeta. Ah, nema praznika do praznika kod bake na selu! Mogu li poželjeti nešto više od života? Ne bih se usudila! Po mojim mjerilima, sretan je čovjek koji ima koga voljeti, a još sretniji je onaj koji ima svoje drvo da mu pravi hlad, i svoje mjesto s kojeg se zvijezde jasnije vide - i smatram se izuzetno sretnim čovjekom. No, je li to smisao života, ta sreća, i zašto mi, ljudi, uvijek nastojimo dokučiti taj the smisao, možemo li bez odgovora na pitanje o smislu biti zadovoljni - pitam se sve ovo u ovim trenucima sreće, onima koje čovjek poželi zamrznuti da traju vječno, onima koje čovjek proživljava toliko intenzivno da ćuti niz nesretnih događaja iza ugla (nisam pesimist, nego iskusni optimist, kako to već kažu). Jer, tako je malo dovoljno da nam tu sreću ukrade - npr. upisiva...