Šljokičasta žena

Čini se da mi je nered u stanu postao kroničan jer sam u knjižnici zgrabila ovu knjigu, popularnu knjigu Meika Wikinga (really?) o danskom receptu za sretan život kojoj sam odolijevala godinama. Istina, bila je kraj pulta knjižničara, i njene već izlizane korice gotovo su me molile da ih strpam u torbu i uštedim si vrijeme provedeno u knjižnici, a vrijeme je novac, složili bi se i Danci, vjerujem. Kažu, Danci su jedna od najsretnijih nacija iako sunce ne vide od listopada do ožujka, a njihov recept za sreću je hygge. Umjetnost stvaranja intime, duševne ugode, potpune neopterećenosti brigama, uživanje u svemu što djeluje umirujuće - ta čarobna vještina koju Danci svakodnevno prakticiraju i na kojoj im cijeli svijet zavidi. Kaže gospon Wiking da su Danci prvi u Europi po potrošnji voska, i da 28% njih svakodnevno pali više svijeća. Pa hajde, da vidimo. Jedna upaljena. Franka ushićeno dolazi, puše u nju i pjeva Happy birthday. OK, taj ugodni hygge je bar kod nekoga aktiviran tom ...

U posljednje vrijeme napeta sam, zabrinuta i iscrpljena. Juraj mi oduzima svaki atom snage po noći, a Franka me borbama moći cijedi po danu. Ponekad zbog teškoća i svoje nestrpljivosti zaboravimo da je život takav - ponekad težak, ponekad blesav, ponekad svi imaju ruke umrljane pekmezom, a ponekad te zagrle i zaboraviš da ostatak svijeta postoji. Istina jest - za najbolje stvari treba vremena - i na to me Uskrs uvijek podsjeti. Nakon samoće, gubitka, mraka, slabosti, muke dolazi uskrsnuće, sloboda koju nam je Isus darovao - na nama je samo da ju cijenimo i da se svakog dana svog života trudimo voljeti kao što je On nas volio. Zato, ovakve obiteljske dane ispunjene mirom, i to ne onim tihim, nego onim razdraganim, glasnim i nježnim želim vam od srca. Sretan Uskrs!

Bila sam prošli tjedan na predstavljanju trilogije Zimska noć popularne Katherine Arden u osječkoj gradskoj i sveučilišnoj knjižnici. Mlada nenašminkana Amerikanka učinila mi se zanimljivom i upornom ženom, ali bilo je u njoj nešto što me istovremeno i inspiriralo i uznemiravalo, i koliko god sam se trudila put my finger on it tu večer, tek sam čitajući ovomjesečni izbor za book club shvatila što je to - to je ta famozna američka potraga za samim sobom. Živjela je u Rusiji, pa na Havajima, pa u Vermontu, pa u Francuskoj, pa opet u Rusiji, pa opet na Havajima, samo da bi shvatila što želi raditi u životu. Ma, krasno. Znam, čini se čudnim da mi smeta uvjerenje da svoje prioritete pronađemo tek nakon što proputujemo svijetom, odnosno, prodavanje te ideje običnom puku, pogotovo jer sam i sama otputovala na drugi kraj zemlje pa panično posložila kockice svog života kao da sutra ne postoji, ali istina jest - putovanje svijetom je skup sport, i krivo mi je što sam joj i na trenutak pozavidj...

Sjećam se uzbuđenja svojih razrednih kolega na satu hrvatskog jezika, koji je predavala stara profesorica koja se nikada nije udavala i koja se crvenila pri samom spomenu poljupca u literarnom predlošku, kad je trebalo analizirati Lovca u žitu J. D. Salingera. Momcima je svima odreda to bila fantastična knjiga samo zato jer su u njoj neke od uloga odigrale prostitutke, a kolegice su bile blago iziritirane nezrelošću Salingerovog antijunaka koji je bio tako nalik svim muškim primjercima koje su sretale u učionicama i hodnicima našičke srednje škole. Bila je to knjiga koju svaki mladac koji traži svoje mjesto u svijetu treba pročitati, na takvom je glasu bila. I dan danas ona je najposuđivaniji naslov u osječkoj gradskoj knjižnici - jer nije samo lektira, ona je lektira koja se možda i čita. I 68 godina kasnije, Lovac u žitu je kontroverzna knjiga, knjiga koju su Le Monde i Time uvrstili na popis 100 najboljih romana 20. stoljeća, knjiga koju pisci nazivaju savršenom američkom knjig...

Ne potječem iz slavne familije. Našoj kući potrebno je toliko popravaka da bi sve Mirjane Mikulec ovog svijeta udružene imale na njoj što raditi godinu dana. Nemamo monogram ni na čemu, naš ormar za ručnike čini pedeset nijansi nimalo elegantnih boja, a kad mama pere veš, šnjura produžnog kabla na koji je mašina uključena proteže se sve do kuhinje jer utičnica u kupaonici ne radi od vremena Marije Terezije. Pločice u špajzu su mjestimično zaljepljene selotejpom za pod, a gotovo svaki prekidač za svjetlo u rezidenciji ima svoj sistem pritiskanja. Nije kuća u kojoj sam odrasla fancy, a nije ni moja mama fancy gospođa, ali jedno me naučila - ono Štefovo - sve poštivam, svoje uživam. Ona je žena sa sela, sela poznatog po ciganskom šoru, ali se uvijek ponosila svojim. Ona čuva tuberkulozni beštek svog ujaka Andrije od kojeg je nasljedila talent za crtanje, čuva razbijeno ogledalce za koje je zataknuta sveta sličica Isusa s ovcom, a pred kojim se brijao njen djed Mađar, ona čuva recepte svo...