Preskoči na glavni sadržaj

O voljenom medi s vrlo malo mozga

Nigdje nisi star kao što se samom sebi činiš u ogledalu kuće u kojoj si odrastao. Pred tim ogledalom brisala sam suze nakon posjeta frizeru koji nije završio mojim zadovoljstvom (željela sam tad Rachel frizuru), u tom sam se ogledalu zadnji put ogledala prije odlaska na krizmu, pred njim sam se šminkala s prijateljicom prije prvih izlazaka u disko, i za famozne dočeke Nove godine, pred ogledalom sam telefonirala s tadašnjim dečkom, sada mužem, skrivajući se od staraca, nagledalo se to ogledalo i ukradenih poljubaca, susretala sam se s njim proteklih godina i promatrala svoje tijelo kako se mijenja, kako stari, kako se zaokružuje dok u njemu buja život - sve je to ogledalo prošlo sa mnom. Sladak je ono podsjetnik na bezbrižne dane mlađe verzije mene, kad su najveće muke bili ispit iz biologije ili matematike, dugo čekana SMS poruka ili živčani starci koji su sposobni smisliti pedeset zabrana u jednom satu. Ostarila sam, uskoro ću navršiti 32., ali pred svojim ogledalom, kad se malo bolje zagledam, dakako, još sam balavica pa ga rado posjećujem, ono me ne zna kao pretjerano zabrinutu i umornu mamu, i uživam u tom njegovom neznanju - pred njim, u kući svog djetinjstva, mogu opet biti - samo dijete.


Protekli tjedan proveli smo kod bake i djeda, pripremajući se za rođendan moje sestre, obilazeći drage ljude i lijepe Našice - puno smo šetali i čitali puno pričica - o medi. Naime, već neko vrijeme u našem kućanstvu vlada Medo Winnie zvani Pooh - malo pomalo, neplanirano, pojavio se na našim slagalicama, u našim knjigicama, na našim kockicama, tanjurićima, pa čak i na našoj daski za WC - postao je popularniji od samog Mickeya! Pogledali smo čak i film o odraslom Christopheru Robinu (ja sam gledala, muž je spavao) i zainteresirali se za poznatog Pooha i njegovog izmislitelja. Negdje u podsvjesti stajao mi je podatak da je Pooha izmislio neki engleski gospodin po uzoru na medvjedića svog sina Christophera Robina, ali imena tog gospodina nisam se mogla dosjetiti. Hvala Bogu na Googleu, jer ubrzo sam saznala sve o Alanu Aleksanderu Milneu. Bio je on poznat pisac i ranije, ali priče o Poohu zasjenile su sve njegove radove. Služio je u oba svjetska rata, pohađao Trinity, igrao kriket s J. M. Barriejem i Arthurom Conanom Doyleom, a prava na likove iz njegovih priča njegova je udovica prodala Stephenu Slesingeru, čija ih je udovica zatim prodala Disneyju, i sve ostalo je povijest. Puno toga Disney duguje i E. H. Shepardu koji je oživio Milneove likove svojim predivnim ilustracijama (Pooha je oslikao prema igrački svoga sina). Upravo te ilustracije poželjela sam pokloniti Franki, a i samoj sebi, pa je naša kućna biblioteka odnedavno bogatija za dvije nove knjigice - Winnie-the-pooh's Giant lift-the-flap book i samoj knjizi A. A. Milnea Winnie - the - Pooh (ova treća, pak, poklon je za našu slavljenicu).




Priče o Poohu Milne je smišljao je svaku večer, uspavljujući svoga sina, i učinila mi se ta knjiga predivnim podsjetnikom na djetinjstvo i očevu ljubav - na sve ono što čini jedno dijete sretnim djetetom koje će odrasti u odraslu osobu koja voli pričice o medi koji voli med i koji je uvijek vjeran svojim prijateljima, i koja će ih čitati - naglas - svojoj djeci, jer od Winnieja se uvijek puno toga može naučiti, on je baš takva vrsta medvjeda.



"What sort of stories does does he like?"

"About himself. Because he's that sort of Bear."

The Best Bear in all the world."

"It's best to know what you are looking for before you look for it."

"Like Rabbit, never let things come to you, always go out and fetch them."

"While you wonder what to do, sit down and sing a song."

"Do a good good thing without thinking about it."

"A little consideration, a little thought for others, makes all the difference."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's just like riding a bike

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva! Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode! Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se