Preskoči na glavni sadržaj

Sredorodiljna kriza

Čuli ste sigurno za gniježđenje žene prije poroda, a ja vas danas upozoravam na jedan zabrinjavajući fenomen o kojem se ne priča puno - gniježđenje nakon poroda. Takvu vrst gniježđenja (da, što više puta napišem tu riječ, sve je smiješnija) pronalazimo u pravilu u žena koje su prevalile prvu polovicu porodiljnog dopusta (čitaj: predugo i previše su kod kuće), a razmjeri su veći ukoliko je žena na dopustu okružena s dvoje ili više djece. Ono što dodatno ugrožava žene usred takvog gniježđenja jest kojekakva bolest djece, ili, ne daj, Bože, muža, nakon kojeg slijedi najgore što se ženi na porodiljnom dopustu može dogoditi - karantena koja dovodi do potpunog zamračenja uma i stanja u kojem je žena uvjerena da mora pospremati svaki kutak svoje nastambe, izorganizirati svaku ladicu, raščistiti svaki ormar, a na kraju svega toga - promijeniti frizuru, ili još gore - muža.



Nesretna je sredoporodiljna kriza zahvatila i mene - Juraj je napunio šest mjeseci, a ja sam poželjela novim policama osvježiti dnevni boravak, organizirati špajz, presložiti knjige po blesavim kategorijama tipa 'knjige starije od mene' i promijeniti boju kose (još sam neodlučna). Nije pomogla niti viroza popraćena sedmodnevnom povišenom temperaturom koja je snašla sve članove moje obitelji, a mene, sretna ne bila, poštedila. U karanteni sam počela sve preispitivati - jesam li ikada trebala postati mama kad nemam ni vještine niti snage za majčinstvo, trebam li prestati dojiti jer nisam sigurna mogu li podnijeti da još godinu dana netko ovisi toliko o meni i da se pritom ne naspavam pošteno, trebam li promijeniti profesiju jer ova će me s godinama samo pretvoriti u ogorčenog radnika koji ne uživa u poslu kojeg je prerastao davnih dana. Dani u zatvorenom stanu izludili su me - u isto vrijeme sam čeznula za društvom, ali i htjela pobjeći od svih, zaključati se i cijeli dan ležati u pidžami i jesti čips, i gledati reprize Šaptačice duhovima i pjevati Blackbird ili Songbird ili neku drugu pjesmu o pticama. A moj život ne bi trebao zvučati kao izlizani mol, trebao bi biti Motown, u najboljim danima, onima u kojima je i Michael Jackson bio sretan, onima koji su ritmom pozivali sve na ples na ulicama.


Nije pomogla ni knjiga koja me zamarala zadnjih tjedan dana, a koju sam se tjerala čitati zbog njenog kultnog statusa zbog kojeg je ove godine i doživjela novo izdanje. Najprije, raščistimo nešto - ja sam realni knjigoljubac, škrti knjigoljubac, i uvijek se ponosim time što točno znam koju knjigu posjedujem, tko mi ju je poklonio i gdje ona stoji (normalan čovjek teško će povjerovati da postoje knjiški moljci koji imaju toliko knjiga da im ne znaju broj, pa im se dogodi i da neku kupe dvaput, jer nisu sigurni imaju li je već - pozdrav, Elvira, pozdrav, Stana!). Međutim, u sveopćoj pretumbaciji knjiga u stanu, našla sam knjigu Svi me vole samo tata ne Đure Zrakića, za koju sam bila uvjerena da je oduvijek u mojoj obitelji. Međutim, otvorila sam je i vidjela napisano ime svoje ujne, i, hm, nekako me spopao osjećaj...kao, kao da sam posudila od nje tu knjigu i nikad joj nisam vratila (da, ja, ja koja popisujem kome sam dala svoje knjige!). Morala sam je pročitati, i vratiti je njenoj vlasnici. Morala! A font je bio jako sitan! Jako! (Da, nemam još ni 32 godine!) Očekivala sam od nje puno jer prati je glas da je srcedrapateljna, da svi plaču dok je čitaju, ali ja nisam ništa osjetila. Nada! Razočarala me, bila mi naporna, stilski mi je bila nalik dječjim sastavcima iz školske zadaćnice (oprostite, Đuro!), a s vremenom sam glavni lik, tog svetog Ivana kojeg svi vole osim tate, i ja prestala voljeti. Možda su to hormoni, ali treba mi nova knjiga, treba mi svjež zrak, nova perspektiva, treba mi nova frizura, treba mi jača kava.


Ali, nije sve tako crno, došla sam i u ovoj krizi do nekih spoznaja koje si moram češće mantrati. Da, divno je biti majka, ali na apstraktni jedva-čekam-da-odrastete-i-da-preuzmem-zaslugu-za-sve-vaše-uspjehe-i-vrline način, jer, budimo iskreni, majka male djece svakodnevno trpi stres ravan deaktiviranju bombe u predinfarktnom stanju, a tko bi u tome uživao? Not me! Ne mogu reći da sam fan ukakanih pelena, buđenja u 6 ujutro, cjelonoćnog ustajanja i noćnog nasisavanja (molim te, Bože, da je sve posljedica viroze!), brisanja guzi, brisanja sline, hranjenja, pljuckanja, izmišljanja, beskrajnih nadmudrivanja, odlazaka pedijatru i cjelokupnog održavanja djece na životu - volim svoju djecu, ali moram se na to podsjećati kad god perem povraćotinu s posteljine, kad god umočim prst u žuto dok pregledavam pelenu, kad god mi se leđa koče od neverending nošanja ili uspavljivanja, kad god po tisućiti put u danu čujem 'Mama, molim te, pali Baby shark' (kao, mora pristojno i tiho zamoliti pa će joj se sve ispuniti), dok ih ja želim poučiti razvojnim igrama ili zainteresirati za nešto didaktičko ili senzorno. Sve će to brzo proći, kažu. Uživaj u svakom trenutku, kažu. Da, hvala Bogu, sve će to proći, i ne, bome neću uživati u svakom trenutku, nego ću kukati, plakati, biti bijesna, pojesti cijelu čokoladu odjednom (dok dijete ne gleda, dakako!), čupati kosu s glave (kao da ne otpada dovoljno), izmijenit ću sve u stanu samo da mi se oči ne prevrnu od dosade, a ponekad ću jedinu svjetlu točku pronaći u mužu, jer on si sam briše guzu, i nema nikoga s kim bih radije bila u ovoj sredorodiljnoj krizi,u ovoj karanteni, u ovom roditeljstvu, u ovom životu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit