Preskoči na glavni sadržaj

Sredorodiljna kriza

Čuli ste sigurno za gniježđenje žene prije poroda, a ja vas danas upozoravam na jedan zabrinjavajući fenomen o kojem se ne priča puno - gniježđenje nakon poroda. Takvu vrst gniježđenja (da, što više puta napišem tu riječ, sve je smiješnija) pronalazimo u pravilu u žena koje su prevalile prvu polovicu porodiljnog dopusta (čitaj: predugo i previše su kod kuće), a razmjeri su veći ukoliko je žena na dopustu okružena s dvoje ili više djece. Ono što dodatno ugrožava žene usred takvog gniježđenja jest kojekakva bolest djece, ili, ne daj, Bože, muža, nakon kojeg slijedi najgore što se ženi na porodiljnom dopustu može dogoditi - karantena koja dovodi do potpunog zamračenja uma i stanja u kojem je žena uvjerena da mora pospremati svaki kutak svoje nastambe, izorganizirati svaku ladicu, raščistiti svaki ormar, a na kraju svega toga - promijeniti frizuru, ili još gore - muža.



Nesretna je sredoporodiljna kriza zahvatila i mene - Juraj je napunio šest mjeseci, a ja sam poželjela novim policama osvježiti dnevni boravak, organizirati špajz, presložiti knjige po blesavim kategorijama tipa 'knjige starije od mene' i promijeniti boju kose (još sam neodlučna). Nije pomogla niti viroza popraćena sedmodnevnom povišenom temperaturom koja je snašla sve članove moje obitelji, a mene, sretna ne bila, poštedila. U karanteni sam počela sve preispitivati - jesam li ikada trebala postati mama kad nemam ni vještine niti snage za majčinstvo, trebam li prestati dojiti jer nisam sigurna mogu li podnijeti da još godinu dana netko ovisi toliko o meni i da se pritom ne naspavam pošteno, trebam li promijeniti profesiju jer ova će me s godinama samo pretvoriti u ogorčenog radnika koji ne uživa u poslu kojeg je prerastao davnih dana. Dani u zatvorenom stanu izludili su me - u isto vrijeme sam čeznula za društvom, ali i htjela pobjeći od svih, zaključati se i cijeli dan ležati u pidžami i jesti čips, i gledati reprize Šaptačice duhovima i pjevati Blackbird ili Songbird ili neku drugu pjesmu o pticama. A moj život ne bi trebao zvučati kao izlizani mol, trebao bi biti Motown, u najboljim danima, onima u kojima je i Michael Jackson bio sretan, onima koji su ritmom pozivali sve na ples na ulicama.


Nije pomogla ni knjiga koja me zamarala zadnjih tjedan dana, a koju sam se tjerala čitati zbog njenog kultnog statusa zbog kojeg je ove godine i doživjela novo izdanje. Najprije, raščistimo nešto - ja sam realni knjigoljubac, škrti knjigoljubac, i uvijek se ponosim time što točno znam koju knjigu posjedujem, tko mi ju je poklonio i gdje ona stoji (normalan čovjek teško će povjerovati da postoje knjiški moljci koji imaju toliko knjiga da im ne znaju broj, pa im se dogodi i da neku kupe dvaput, jer nisu sigurni imaju li je već - pozdrav, Elvira, pozdrav, Stana!). Međutim, u sveopćoj pretumbaciji knjiga u stanu, našla sam knjigu Svi me vole samo tata ne Đure Zrakića, za koju sam bila uvjerena da je oduvijek u mojoj obitelji. Međutim, otvorila sam je i vidjela napisano ime svoje ujne, i, hm, nekako me spopao osjećaj...kao, kao da sam posudila od nje tu knjigu i nikad joj nisam vratila (da, ja, ja koja popisujem kome sam dala svoje knjige!). Morala sam je pročitati, i vratiti je njenoj vlasnici. Morala! A font je bio jako sitan! Jako! (Da, nemam još ni 32 godine!) Očekivala sam od nje puno jer prati je glas da je srcedrapateljna, da svi plaču dok je čitaju, ali ja nisam ništa osjetila. Nada! Razočarala me, bila mi naporna, stilski mi je bila nalik dječjim sastavcima iz školske zadaćnice (oprostite, Đuro!), a s vremenom sam glavni lik, tog svetog Ivana kojeg svi vole osim tate, i ja prestala voljeti. Možda su to hormoni, ali treba mi nova knjiga, treba mi svjež zrak, nova perspektiva, treba mi nova frizura, treba mi jača kava.


Ali, nije sve tako crno, došla sam i u ovoj krizi do nekih spoznaja koje si moram češće mantrati. Da, divno je biti majka, ali na apstraktni jedva-čekam-da-odrastete-i-da-preuzmem-zaslugu-za-sve-vaše-uspjehe-i-vrline način, jer, budimo iskreni, majka male djece svakodnevno trpi stres ravan deaktiviranju bombe u predinfarktnom stanju, a tko bi u tome uživao? Not me! Ne mogu reći da sam fan ukakanih pelena, buđenja u 6 ujutro, cjelonoćnog ustajanja i noćnog nasisavanja (molim te, Bože, da je sve posljedica viroze!), brisanja guzi, brisanja sline, hranjenja, pljuckanja, izmišljanja, beskrajnih nadmudrivanja, odlazaka pedijatru i cjelokupnog održavanja djece na životu - volim svoju djecu, ali moram se na to podsjećati kad god perem povraćotinu s posteljine, kad god umočim prst u žuto dok pregledavam pelenu, kad god mi se leđa koče od neverending nošanja ili uspavljivanja, kad god po tisućiti put u danu čujem 'Mama, molim te, pali Baby shark' (kao, mora pristojno i tiho zamoliti pa će joj se sve ispuniti), dok ih ja želim poučiti razvojnim igrama ili zainteresirati za nešto didaktičko ili senzorno. Sve će to brzo proći, kažu. Uživaj u svakom trenutku, kažu. Da, hvala Bogu, sve će to proći, i ne, bome neću uživati u svakom trenutku, nego ću kukati, plakati, biti bijesna, pojesti cijelu čokoladu odjednom (dok dijete ne gleda, dakako!), čupati kosu s glave (kao da ne otpada dovoljno), izmijenit ću sve u stanu samo da mi se oči ne prevrnu od dosade, a ponekad ću jedinu svjetlu točku pronaći u mužu, jer on si sam briše guzu, i nema nikoga s kim bih radije bila u ovoj sredorodiljnoj krizi,u ovoj karanteni, u ovom roditeljstvu, u ovom životu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta