Preskoči na glavni sadržaj

Divno je biti nekome nešto

Ovog ljeta nismo išli na more. Iskreno, laknulo mi je što nismo - uostalom, more je precijenjeno. Ako si jednom živio uz morsku obalu, dnevni ritam koji uključuje pakiranje pola stana za plažu i lijeni povratak s plaže čine ti se dosadnima i napornima. Nemojte me krivo razumjeti, volim ja neke stvari koje se mogu raditi na morskom žalu (nisam čudovište), npr. čitati ili piti kavu, ali dolazak djeteta i tu je uživanciju pretvorio u slatku uspomenu. Nismo išli na more, ali odlučila sam se s ljetom pozdraviti na propisani način - knjigom o ljudima koji ljetuju.


Ovu sam knjigu kupila na jednoj od akcija zato jer je na njoj pisalo da je bila bestseler New York Timesa, ali nije mi palo na pamet da je to bila samo zato jer su glavni akteri s Manhattana. Nema veze, mogu se i ja poistovjetiti s Njujorčanima - imam dvoje male djece (jedno može izgovoriti riječ 'mama' milijun puta u minuti, a drugo je već na četvrtom antibiotiku u svojih sedam tjedana života), jednog muža i hemeroide, vodim i ja uzbudljiv život. Da, obitelj Post s Manhattana se uputila na odmor u Mallorcu. O Mallorci (ili Majorci, nikad ne znam) znam samo ono što sam naučila iz epizode Mućki. Znate, one kad Del Boy prijavi Rodneya na dječje likovno natjecanje u kategoriji do 15 godina, a siroti Rodney na natjecanju pobjedi i osvoji putovanje u Španjolsku, s Del Boyem kao ocem i Cassandrom kao majkom. Ta mi je najdraža. Kao i kod Trotterovih, i kod Postovih su se planovi o ljetovanju utemeljili na prešutnoj zajedničkoj odluci - pravit ćemo se da smo one big happy family. U želji da pobjegnu od svojih intimnih muka, Franny, Jim, Sylvia, Bobby i pridruženi članovi obitelji Post, gay par prijatelja, doputovali su u Španjolsku i odlučili su uživati u morskom zraku, koji miriši na prijevaru i laži. 

Ova knjiga zasigurno neće ostaviti veći trag u mojim čitateljskim zapisima, ali poslužila je svrsi, i u njoj sam uspjela pronaći nešto za sebe. Doista odiše ljetnim dokoličarskim štihom i vjerujem da bi me i na plaži natjerala da preispitam svoj partnerski odnos, koji je, sigurna sam, nalik odnosu Franny i Jima, para koji proživljava krizu nakon trideset i pet godina braka.


"Prvi krug razvoda uslijedio bi brzo - godinu ili dvije nakon nepromišljenog ulijetanja u brak. Drugi val nastupio bi desetljeće kasnije, dok su djeca mala i problematična. Toga su se dječji psiholozi i mame na dječjim igralištima najviše pribojavali, one vrste razvoda koja uzrokuje najviše štete. No treći je val onaj koji Jim nije očekivao - kriza vjere onih čija djeca napuste gnijezdo."

Nitko vam ne govori u kojoj mjeri će se promijeniti vaš partnerski odnos nakon rođenja djeteta. Da, naravno, svi govore o seksu jer je in pričati o tabu temi, a nema većeg tabua od intimnih odnosa. Znate kako to ide, moderne žene kojima nakon rođenja djeteta nije bilo do seksualnih odnosa uvjeravaju druge moderne žene da su normalne ako im nije do seksualnih odnosa mjesecima nakon poroda (jer zašto bi tebi bilo bolje, nego meni, je li tako) i da je sasvim normalno ako njihovi muževi to trpe (medalju amo!). Ali, nitko vam ne govori koliko će se vaš odnos promijeniti, i koliko će se nastaviti mijenjati čak i nakon povratka libida. Koliko god smo željeli dijete, Franka je u naš mirni partnerski odnos unijela pomutnju - tijekom dvije besane godine nebrojeno puta svađali smo se oko gluposti samo zato jer smo bili preumorni, i znali smo jedno drugome na nos nabijati roditeljske propuste. S vremenom smo počeli spavati, i uvidjeli smo da se moramo držati zajedno u braku koji svojim tantrumima ugrožava jedno malo energično dijete. S vremenom smo se opet počeli zaista sviđati jedno drugome (hm, možda i previše - otud dijete broj 2). Upravo zato, sad mi posebno nedostaje suprug - svakog dana očajnički čekam da se vrati s posla, i to ne samo zato da mu utrapim djecu koja su me izludila tijekom dana. Sada se opet osjećam kao da smo - nakratko, nadam se - izgubili jedno drugo, i da se ponovno moramo pronaći, da se u ovom kaosu zvanom dvoje male djece moramo ponovno podsjetiti, sprijateljiti, zaljubiti, izmisliti.

"To je dio života, da te živcira osoba s kojom stalno provodiš vrijeme. Čak je i zdravo."

Emma Straub nije napisala remek djelo, ali podsjetila me - prije Franke, prije Jurja, bili smo nas dvoje, a to je nešto što ne bismo nikada smjeli smetnuti s uma. Jer, djeca će otići (nadajmo se), i nema veće tragedije nego se, nakon desetljeća bračnog života, probuditi kraj neznanca. Emma Straub podsjetila me na važnost onih sitnica koje čine nas kao par - lijeni komplimenti popraćeni jutarnjim zadahom, kuhanje kave jedno drugome, poljubac prije odlaska na posao, poljubac pri povratku s posla, biranje riječi u svakodnevnom govoru, humor kao nusproizvod iscrpljenosti, male nježnosti koje se ponekad nespretno isprepliću sa svakodnevnim obvezama (čitaj: štipanje guze dok perem suđe), njegovo brbljanje dok pišem blog pa mi rečenice nemaju smisla, pune su tipfelera i iščitavam ih po nekoliko puta, pa čak i predvidljivi i dobro znani dodiri koji se nikada ne bi mogli mjeriti sa strančevima.

"Kajao se zbog mnogo toga što se dogodilo, ali bilo je trenutaka koje nije uspijevao izbaciti iz glave. Jim je volio svoju ženu, voli svoju ženu, voli svoju ženu. Ali bilo je nečega u tome kad je, nakon toliko godina, dodirnuo drugu osobu ne znajući kako će njezino tijelo reagirati ni kako će se gibati pod njegovim dodirom. Počeo se znojiti unatoč klimatizacijskom uređaju. Film je bio dug, što mu je bilo drago. Zadnje što je htio jest pogledati kćeri u oči."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta