Preskoči na glavni sadržaj

Tik tak, tik tak

Ušli smo u 38. tjedan trudnoće moj sin, plod moje utrobe, i ja - službeno smo u terminu i svakog trena mogao bi nas iznenaditi porod. Ili ne. Naime, kažu da se prije poroda bebica umiri, da se spusti u zdjelicu pa nestane žgaravica, a majku uhvati nagli nalet energije i potrebe za čišćenjem uz obavezno čišćenje tijela koje se priprema za napor koji ga očekuje. Mene je žgaravica tek počela patiti, beba se miče više nego ikada, a lijenost mi je srednje ime, zajedno s prejedanjem. Neće on skoro, je li?


Torbu sam spakirala, bez puno filozofiranja, sad znam točno što mi treba, a što ne - ovaj put ne pakiram kućni ogrtač ili slične gluposti koje se redovito nađu na popisima koje revno guglaju neiskusne majke. Sad sam stara iskusnjara.

Spakirala sam i sebe i Franku i preselila kod bake koja je ipak bliže željenom nam rodilištom. Ovim putem svečano obećajem da ću baki podići spomenik jer me tetoši i jer trči za Frankom po ovoj sparini. 


Dani brzo prolaze, a ja ih kratim naručujući slatke proizvode malih obrtnika - sapunčiće i kremice od kozjeg mlijeka gospođe Helene (koji su ipak loše utjecali na Frankinu kožu sklonu suhoći i nekom početnom dermatitisu), čokoladice Luna designa (tati gljivaru za rođendan), tortu gospođe Manuele za famozni bakin 80. rođendan, te pijući kavu sa starim prijateljicama koje kreću u nove pustolovine, obilazeći znamenitosti s novom prijateljicom koja ne poznaje moj skromni rodni gradić, te čitajući Signaturu svih stvari, zbog koje sam poželjela opet čitati Karen Blixen, i Duhovni pristup rađanju - zbog koje jednog trenutka molim Boga da osjetim trudove već danas, a već drugog se nadam da ću roditi carskim rezom, pošteđena trudova.





Malo sam već nestrpljiva, pitam se kako će moj dječak izgledati, hoće li biti nalik svojoj sestrici ili će biti potpuno svoj, hoće li biti slika i prilika svoga oca, i hoće li imati njegovu mirnu i dobrodušnu narav. Ne mogu još razumom pojmiti da ću uskoro u rukama držati malu bebu, da će me po drugi put preplaviti sreća koja nije nalik niti jednoj drugoj sreći. Nedostaje mi muž, nitko drugi ne može umiriti moje strahove - bojim se da neću imati snage, vjere, da neću svog dječaka impresionirati hrabrošću, da neću iskoristiti ovu drugu šansu da budem najbolja majka na svijetu - i to od samoga početka. Što li ću učiniti drugačije? Vjerojatno sve, iako mi to uopće nije u planu. Zapravo, nemam plan, ovaj put krećem u ovu pustolovinu bez stručne literature i čvrstih odluka - sad znam da me jedino fleksibilnost može spasiti, učiniti da uživam u svakom trenutku, da sebe, svog sina i cijelu obitelj prepustim u Božje ruke. Pa što Bog da!

Primjedbe

  1. Sretno i neka te Bog blagoslovi svojom pomoći i milosti da sve prođe lakse nego prvi put i neka sve bude u redu. 🙏☺

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta