Tik tak, tik tak

Ušli smo u 38. tjedan trudnoće moj sin, plod moje utrobe, i ja - službeno smo u terminu i svakog trena mogao bi nas iznenaditi porod. Ili ne. Naime, kažu da se prije poroda bebica umiri, da se spusti u zdjelicu pa nestane žgaravica, a majku uhvati nagli nalet energije i potrebe za čišćenjem uz obavezno čišćenje tijela koje se priprema za napor koji ga očekuje. Mene je žgaravica tek počela patiti, beba se miče više nego ikada, a lijenost mi je srednje ime, zajedno s prejedanjem. Neće on skoro, je li?

Torbu sam spakirala, bez puno filozofiranja, sad znam točno što mi treba, a što ne - ovaj put ne pakiram kućni ogrtač ili slične gluposti koje se redovito nađu na popisima koje revno guglaju neiskusne majke. Sad sam stara iskusnjara.

Spakirala sam i sebe i Franku i preselila kod bake koja je ipak bliže željenom nam rodilištom. Ovim putem svečano obećajem da ću baki podići spomenik jer me tetoši i jer trči za Frankom po ovoj sparini. 

Dani brzo prolaze, a ja ih kratim naručujući slatke proizvode malih obrtnika - sapunčiće i kremice od kozjeg mlijeka gospođe Helene (koji su ipak loše utjecali na Frankinu kožu sklonu suhoći i nekom početnom dermatitisu), čokoladice Luna designa (tati gljivaru za rođendan), tortu gospođe Manuele za famozni bakin 80. rođendan, te pijući kavu sa starim prijateljicama koje kreću u nove pustolovine, obilazeći znamenitosti s novom prijateljicom koja ne poznaje moj skromni rodni gradić, te čitajući Signaturu svih stvari, zbog koje sam poželjela opet čitati Karen Blixen, i Duhovni pristup rađanju - zbog koje jednog trenutka molim Boga da osjetim trudove već danas, a već drugog se nadam da ću roditi carskim rezom, pošteđena trudova.

Malo sam već nestrpljiva, pitam se kako će moj dječak izgledati, hoće li biti nalik svojoj sestrici ili će biti potpuno svoj, hoće li biti slika i prilika svoga oca, i hoće li imati njegovu mirnu i dobrodušnu narav. Ne mogu još razumom pojmiti da ću uskoro u rukama držati malu bebu, da će me po drugi put preplaviti sreća koja nije nalik niti jednoj drugoj sreći. Nedostaje mi muž, nitko drugi ne može umiriti moje strahove - bojim se da neću imati snage, vjere, da neću svog dječaka impresionirati hrabrošću, da neću iskoristiti ovu drugu šansu da budem najbolja majka na svijetu - i to od samoga početka. Što li ću učiniti drugačije? Vjerojatno sve, iako mi to uopće nije u planu. Zapravo, nemam plan, ovaj put krećem u ovu pustolovinu bez stručne literature i čvrstih odluka - sad znam da me jedino fleksibilnost može spasiti, učiniti da uživam u svakom trenutku, da sebe, svog sina i cijelu obitelj prepustim u Božje ruke. Pa što Bog da!