Preskoči na glavni sadržaj

Ženski dan

Uvjeravam vas, nema luđih ljudi na ovom svijetu od mama. Mame svakodnevno padaju s nogu od posla i brige, na dan obrišu stotine noseva, presvuku tisuće pelena, opeglaju hrpetine odjeće, počiste tone igračaka s poda i svejedno vole te male osobe koje ih izluđuju, čijim pi-pi oduševljeno plješću, čije patike čiste od pijeska po ne znam koji put - ako ste se pitali kakva je to ljubav, e, pa, to je ona najjača - bezuvjetna.

Takvu ljubav, očito, i ja gajim prema svojoj provorođenoj, a to mi postane jasno tek kad mi prođe par sati bez njezine nametljive sveprisutnosti. Rezultati pisanog dijela završnog ispita sve su nas iznenadili, i na moja leđa stavili teret zvan - prevelika očekivanja. Ne znam što bi od mene očekivao Charles Dickens, ali moja obitelj očekuje da se opet osamim i posvetim učenju dok Franka uživa u seoskom životu. Znam, trebala bih biti zahvalna što imam takvu logistiku, ali i ovo učenje započela sam sveopćim očajem i depresijom iz kojih sam se pokušala izvući odmarajući se na način na koji nemam često (čitaj: nikad) priliku. Zamračila sam stan i napravila filmski maraton ženskih filmova, znate, onih koje vaš muž nikad neće gledati s vama jer imaju ocjenu 5,3 na Imdb-u, onih koji nemaju niti hrvatske titlove, onih u kojima glavnu riječ vode žene kojima je život kaotičniji od vašeg. Nisu to neki vrhunski filmovi, uz neke sam i zaspala, ili u pola filma otišla prebrisati podove s Rovusom, ali od svake situacije, knjige ili filma u životu nastojim izvući neku pouku, pa evo nekih koje sam spoznala u ovom filmskom maratonu.

Kako poboljšati svoj seksualni život
U filmu Permission (2017) pratimo život dvoje mladih ljudi koji su u vezi otkad znaju za sebe, koji niti ne poznaju sebe jedno bez drugog, i koji, iz nekog čudnog razloga, sitna nezadovoljstva u životu žele riješiti uključivanjem drugih osoba u svoju vezu. Uvijek se čudim ljudima koji imaju energije za dvostruke i komplicirane živote, a nemaju živaca posvađati se s partnerom ili mu reći: "Hej, diraj me tu!" - da, tako je jednostavno! Iako svi znamo kako će priča završiti, film se ipak mora pogledati do kraja, bar iz jednog razloga - da bismo shvatili da ne bismo trebali uzimati zdravo za gotovo onog uz koga se osjećamo potpuno.


Kako prihvatiti izazov u svom životu
Film Home again (2017) ima jednu od najčudnijih radnji viđenih u romantičnim komedijama - žena s dvoje djece koja se, uslijed razvoda, seli u L.A,. u gostinjsku kuću prima na stanovanje trojicu mladih filmaša koji nastoje snimiti svoj film i probiti se u Hollywoodu. Film nije preuzbudljiv, ali volim Reese Witherspoon i Pico Alexander je sladak, pa zašto ne - zašto ne bismo ponekad pristali na stvari koje nam nisu najpraktičnije i tako začinili svoj život?


Kako prema svima drugima biti iskren, a sebe uvjeriti da si super čak i kad nisi
The incredible Jessica James (2017) pisac je kazališnih komada koji se oporavlja od gadnog prekida, stalka bivšeg dečka i izlazi s razvedenim muškarcem dok čeka uspjeh u kazalištu. Film je iznimno duhovit, a lik Jessice James, djevojke koja izlaže odbijenice na zid poput kakvih diploma, pamtit ćete neko vrijeme.

Primjedbe

  1. filmovi koje vaš muž nikad neće gledati s vama jer imaju ocjenu 5,3 na Imdb-u, onih koji nemaju niti hrvatske titlove.. Hahaha koji dobar opis, samo takve i gledam :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Žene izgleda stvarno jesu s Venere, a muškarci s Marsa :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...