Preskoči na glavni sadržaj

Advent na blogu: prva nedjelja

Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima, živjeli u miru. Smatram ih velikodušnim i strpljivim ljudima koji znaju da kuknjava nikada nikoga nije nikamo dovela.


A ja? Ja volim kukati. Ma zapravo, nije da volim, ali često imam potrebu sve crno što u meni čuči izvući na površinu i poput vrućeg krumpira predati nekome drugom. Na njihovu žalost, uvijek su to moj dragi suprug (voliš me još?), sestrinsko pojačanje (znam da me ne volite) ili mama (hvala Bogu, mamina ljubav je bezuvjetna), ova s početka priče, ova koja bi mogla kukati svakog dana svog života, a ipak to ne čini. To je moja najgora mana, bar po mom mišljenju (druge molim da se ne izjašnjavaju), i svake Nove godine se pokajem što sam toliko kukala i obećam da neću više kukati, ali obećanje nikada ne ispunim – štoviše, u neispunjavanju tog obećanja izuzetno sam dosljedna. Kukanje mi ne da mira, i uvijek svoju falangu precizno prepoznam u drugima i, dok ih strpljivo slušam (jer pogrešno smatram da prijatelji postoje isključivo za slušanje kuknjave) kako se žale na neku sitnicu, koja ih bode u oko, samoj sebi bih počupala kosu s glave jer tek tada uviđam koliko sam naporna članovima svoje obitelji, koji su, po mojoj prosudbi, zakonski obvezni slušati moje rantanje (guglala sam prijevode za tu riječ - niti jedna hrvatska riječ nije dostojna ovog izraza – to rant). Zašto se žalite na posao, kad ga toliko ljudi uopće nema? Zašto želite novi auto, kad vam se stari još kotrlja? Zašto se žalite na političare, kad niste na izbore niti izašli? Zašto se žalite na probavne smetnje, kad toliko ljudi umire od neizlječivih bolesti? Zašto se žalite na zahtjevno dijete, kad toliko ljudi ne može imati djecu? Zašto se žalim, kad imam sve što mi treba?

Pa svi to rade, pa zato i ja, to nam je često opravdanje, zar ne? Isprike, isprike... Počeo je advent, i svi mu se raduju, svatko iz svog razloga. Advent u Osijeku, advent u Našicama, advent u Vukovaru, adventu u Đakovu, svaki grad mora se iskazati s lampicama i kobasicama. Moram priznati da mene ti adventi ne oduševljavaju. Lani smo prošetali Tvrđom jednom, i doista ne razumijem one koji putuju u Zagreb ili Beč da bi doživjeli taj famozni advent. Ne morate nikamo ići, advent je tu, u vašoj kuhinji, na vašem radnom mjestu, ako ga priželjkujete. Advent je za mene vrijeme tijekom kojeg se želim osvrnuti na sve svoje slabosti, na sve što je tijekom godine nagrizalo moje srce i pretvaralo me u sebičnu osobu nesposobnu za ljubav i za radost. Jer Božić bi trebao predstavlja radosnu vijest za nas, kršćane - novi radosni početak. Da, i ja volim kuhano vino i francusku salatu, o božićnim kolačićima da ne počnem, ali ne zaboravimo da na Božić slavimo rođendan Onoga tko je dao život za druge, a nije se žalio, nije sam sebe skinuo s križa, nego je mislio na druge, podnio je žrtvu, ali to ga nije učinilo žrtvom, nego pobjednikom. To je za mene bit Božića - radost koja me obuzima kad pustim sve na što me čini ovisnom o materijalnom, o svjetovnom, kad druge stavim ispred sebe, kad dam sve što jesam svom djetetu, svom suprugu, svima koje volim, tj. nastojim voljeti onako kako je Isus volio mene.


Zato, ako ovog prosinca čujete moju svakidašnju jadikovku, slobodno me opalite po glavi. Tavicom, knjigom, torbom, čime god vam je zgodno.

P.S. Slane zvijezdice napravljene su prema receptu moje legice Kristine s bloga Cutie and pie (klik na link) - za preveliku količinu sezama zaslužna je Franka.

Primjedbe

  1. Evo ja ću zakukati kako nisi spomenula Advent u Vinkovcima, a divan jeee :)

    OdgovoriIzbriši
  2. A joooj pa nemoj zbog toga kukati :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Divan tekst. Najdivniji do sada. I moji su roditelji imali puno teži život od mene, a nikada o tome ne govore. Ja ne kukam o politici i svemu oko sebe, nego samo ono što mi smeta u vlastitom životu. Nekako mi bude lakše kada to izbacim iz sebe.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno <3
      A bude nama lakše možda, ali ne i ljudima oko nas :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta