Preskoči na glavni sadržaj

Advent na blogu: prva nedjelja

Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima, živjeli u miru. Smatram ih velikodušnim i strpljivim ljudima koji znaju da kuknjava nikada nikoga nije nikamo dovela.


A ja? Ja volim kukati. Ma zapravo, nije da volim, ali često imam potrebu sve crno što u meni čuči izvući na površinu i poput vrućeg krumpira predati nekome drugom. Na njihovu žalost, uvijek su to moj dragi suprug (voliš me još?), sestrinsko pojačanje (znam da me ne volite) ili mama (hvala Bogu, mamina ljubav je bezuvjetna), ova s početka priče, ova koja bi mogla kukati svakog dana svog života, a ipak to ne čini. To je moja najgora mana, bar po mom mišljenju (druge molim da se ne izjašnjavaju), i svake Nove godine se pokajem što sam toliko kukala i obećam da neću više kukati, ali obećanje nikada ne ispunim – štoviše, u neispunjavanju tog obećanja izuzetno sam dosljedna. Kukanje mi ne da mira, i uvijek svoju falangu precizno prepoznam u drugima i, dok ih strpljivo slušam (jer pogrešno smatram da prijatelji postoje isključivo za slušanje kuknjave) kako se žale na neku sitnicu, koja ih bode u oko, samoj sebi bih počupala kosu s glave jer tek tada uviđam koliko sam naporna članovima svoje obitelji, koji su, po mojoj prosudbi, zakonski obvezni slušati moje rantanje (guglala sam prijevode za tu riječ - niti jedna hrvatska riječ nije dostojna ovog izraza – to rant). Zašto se žalite na posao, kad ga toliko ljudi uopće nema? Zašto želite novi auto, kad vam se stari još kotrlja? Zašto se žalite na političare, kad niste na izbore niti izašli? Zašto se žalite na probavne smetnje, kad toliko ljudi umire od neizlječivih bolesti? Zašto se žalite na zahtjevno dijete, kad toliko ljudi ne može imati djecu? Zašto se žalim, kad imam sve što mi treba?

Pa svi to rade, pa zato i ja, to nam je često opravdanje, zar ne? Isprike, isprike... Počeo je advent, i svi mu se raduju, svatko iz svog razloga. Advent u Osijeku, advent u Našicama, advent u Vukovaru, adventu u Đakovu, svaki grad mora se iskazati s lampicama i kobasicama. Moram priznati da mene ti adventi ne oduševljavaju. Lani smo prošetali Tvrđom jednom, i doista ne razumijem one koji putuju u Zagreb ili Beč da bi doživjeli taj famozni advent. Ne morate nikamo ići, advent je tu, u vašoj kuhinji, na vašem radnom mjestu, ako ga priželjkujete. Advent je za mene vrijeme tijekom kojeg se želim osvrnuti na sve svoje slabosti, na sve što je tijekom godine nagrizalo moje srce i pretvaralo me u sebičnu osobu nesposobnu za ljubav i za radost. Jer Božić bi trebao predstavlja radosnu vijest za nas, kršćane - novi radosni početak. Da, i ja volim kuhano vino i francusku salatu, o božićnim kolačićima da ne počnem, ali ne zaboravimo da na Božić slavimo rođendan Onoga tko je dao život za druge, a nije se žalio, nije sam sebe skinuo s križa, nego je mislio na druge, podnio je žrtvu, ali to ga nije učinilo žrtvom, nego pobjednikom. To je za mene bit Božića - radost koja me obuzima kad pustim sve na što me čini ovisnom o materijalnom, o svjetovnom, kad druge stavim ispred sebe, kad dam sve što jesam svom djetetu, svom suprugu, svima koje volim, tj. nastojim voljeti onako kako je Isus volio mene.


Zato, ako ovog prosinca čujete moju svakidašnju jadikovku, slobodno me opalite po glavi. Tavicom, knjigom, torbom, čime god vam je zgodno.

P.S. Slane zvijezdice napravljene su prema receptu moje legice Kristine s bloga Cutie and pie (klik na link) - za preveliku količinu sezama zaslužna je Franka.

Primjedbe

  1. Evo ja ću zakukati kako nisi spomenula Advent u Vinkovcima, a divan jeee :)

    OdgovoriIzbriši
  2. A joooj pa nemoj zbog toga kukati :)

    OdgovoriIzbriši
  3. Divan tekst. Najdivniji do sada. I moji su roditelji imali puno teži život od mene, a nikada o tome ne govore. Ja ne kukam o politici i svemu oko sebe, nego samo ono što mi smeta u vlastitom životu. Nekako mi bude lakše kada to izbacim iz sebe.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno <3
      A bude nama lakše možda, ali ne i ljudima oko nas :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca