Šljokičasta žena

Tek smo pomeli lišće s balkona i zatvorili sezonu kafenisanja na njemu, a naši susjedi već su povješali božićne lampice po prozorima. Neću biti licemjer, nabavila sam i ja dvije nove limene kutije za božićne kolačiće. Koliko god ignorirala vrijeme, sve me podsjeća - kraj godine je blizu. Približava se i blogorođendan, ove godine jubilarni, pa u mislima revidiram godinu koja je na izmaku. Prošle su godine, i mogu reći da mi je ovaj blog donio puno lijepih stvari - nova prijateljstva, i puno novih spoznaja - promijenio me, ili je bar popratio moju promjenu. Nisam više ona furešta, nisam više prvakinja drame, ne uzimam sve k srcu, ali još uvijek tražim bit, smisao, način da se oslobodim svega što me steže. Ima dana kad odgovore pronalazim, ima dana kad ne znam kako se zovem.    Nekad davno, bilo je više nego očito da mi se genetski materijal sastoji od osuđivanja, prigovaranja, uzburkanih strasti i neizgovorenih riječi - sve sam uzimala k srcu. Svaki pokret, svaki pogled...

Vrlo rijetko, ali tu i tamo, odlučim i ja biti žena - misliti o kozmetici, listati ženske časopise, kupiti si neku sitnicu bez koje bih i mogla preživjeti. Jer, usprkos svim predrasudama, nametnutim standardima ljepote i vaginalnim infekcijama, lijepo je biti žena, i treba se na to podsjetiti. Najčešće me ženskasto raspoloženje uhvati negdje oko dana isplate plaća i drži me sve do plaćanja režija - tad dođem k sebi i postanem gospođa Scrooge. Hej, valja štedjeti za novu perilicu suđa! Proteklog tjedna bila sam prava žena. No, dobro, ne baš prava, jer fitness ne volim i ubijte me zbog toga. Preznojavala sam se samo od trčanja za svojim djetetom, ali sam nalakirala nokte (kad ja nalakiram nokte, to primijete svi u krugu od 5 kilometara), počastila se dobrom kapljicom (vino je zapravo mito za muža koji mora ostati doma s djetetom dok ja laprdam o slici Doriana Graya, hik!), uživala na sastanku book cluba, kupila novu torbu i kafenisala s prijateljicama sve u šesnaest. Nalakirani nok...

Pijem kavu i gledam Love it or list it. Perem kosu pa kadu. Smišljam što ćemo ručati. Sušim kosu i mahnito tražim najlonke koje su čitave. Franka me vuče za ruku i hoće se igrati. Mitim ju s par grožđica i odlazim. Već kasnim na posao. Rješavam hrpu spisa do pauze, pijem kavu i obilazim tržnicu, pa opet piskaram. Kupujem pelene, i sve što sam zaboravila kupiti na tržnici i vučem vrećice doma. Jedem najfiniji ručak koji muž pripremi, perem suđe (rest in peace, suđerico!), moljakam Franku da pojede nešto, presvlačim ju i trčim za njom po parkiću. Vadim joj pijesak iz čizama, perem joj ruke, vičem na nju jer po tisućiti put pali i gasi sva svjetla u stanu (svjetleća faza). Glupiramo se, puno se grlimo (mazuljica faza), večeramo pa ju kupamo. Uspavljujem ju. Uspavljujem ju. Uspavlj...i onesvješćujem se. Budim se oko 22 sata i pronalazim muža onesvještenog na kauču. Gledamo se još neko vrijeme krvavih očiju, pokušavamo voditi neki razgovor koji se neće ticati Franke, ali ...

Ona je tu. U tuzi kiše... Lišće šuška, zrela kruška s grane viri... Širi se miris kestenja.... Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40....

"Znam da ne voliš da ti ljudi poklanjaju knjige koje govore više o njima, nego o tebi, ali ipak ti poklanjam ovu knjigu. Nadam se da će ona biti utjeha kad se osjećaš bespomoćno i usamljeno. I usput reći o meni više no što bih ja ikad mogla..." napisala mi je sestra zadnjeg Božića i predala mi knjigu Oscara Wildea De profundis, pisca prema kojem osjeća posebnu dragost. Ne poznajem njegov opus, i do sada sam mu sudila uglavnom prema Sretnom kraljeviću, priči koju smo morali čitati kao lektiru (lektira je u meni uvijek stvarala kontra efekt), i prema glasinama koje su ga pratile, kako za života, tako i posthumno. Ne znam kada je počela ljubav moje sestre i Oscara Wildea, ali ona je postojana godinama. Navela ga je čak i kao uzor na prijemnom ispitu na KBF. Očekivano, takvi odgovori glavešine na bogoslovnom fakultetu nisu impresionirali, pa ona nikada nije upisala teologiju. I dobro da nije - u mojoj glavi ona je oduvijek bila ženska inačica Williama Millera, njoj je bilo...

Svakog dana pijemo kavu u istom kafiću. Najbliži je sudu, a konobar zna koja od nas pije kavu s hladnim mlijekom, a koja s toplim. Nema pauze da ne pričamo o djeci, pričaju i one koje ih imaju, a i one kolegice koje ih tek priželjkuju. Naši snovi i želje za djecu ovih dana osobito izlaze na vidjelo dana jer je među nama i jedna trudnica koja, više sebi, nego nama, gladeći si trbuh, često postavlja pitanje koje postavlja svaka buduća majka - kakvo će moje dijete biti? Pitaju se to sve žene, one koje su već majke jednako kao i one koje će to tek postati po prvi put. One iskusne uvijek zabave takvi snovi, jer one su snove pustile, odletjeli su poput balona koji odlete u nebo. Ipak, i ti se baloni tu i tamo zapletu u neku žicu ili grane, i opet nam se jave snovi i želje - opet sanjamo o djeci koju nemamo, i koju nikad nećemo imati. Eh, imala sam i ja san. Nije bio nimalo nalik onom slavnom I-have-a-dream-snu Martina Luthera Kinga - ja sam sanjala da će moje dijete spavati, jer ne...

"Ne volim čitati takve knjige", prokomentirala je moja mentorica kad sam joj, na njen upit o mom trenutnom izboru knjige za čitanje, odgovorila da čitam knjigu Prima Levija, Talijana i kemičara kojeg je nacizam ubio četrdeset godina nakon što je spašen iz Auschwitza. "Kakve?", nastavila sam. "Pa, takve, o smrti, depresivne", rekla je žena koja uživa u čitanju krimića. Valjda su, za razliku od Umorstava u Midsomeru, knjige preživjelih iz Auschwitza pre - stvarne. Ja, pak, gajim neku čudnu, pomalo zabrinjavajuću - vjerojatno biste rekli, opsesiju holokaustom. Pročitala sam sve. Imre Kertesz, Elie Wiesel, rečenice iz Dnevnika Anne Frank znam napamet, Beatrice i Vergilije rasplakali su me, pogledala sam i priču o čokoladi koju je jedna logorašica dala drugoj, čula sam i priču Eve Mozes koja je, zajedno sa sestrom blizankom, bila pokusni kunić doktoru Mengeleu - želim upiti svaku priču, kako nijedna ne bi ostala neispričana. Jer preživjeli ne pričaju priče...