Preskoči na glavni sadržaj

Najsretniji trenutak u životu

Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim?


Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, što je profesor Bakač shvatio iz naših glupih pogrešnih odgovora. Ispit iz fizike iz kojeg smo dobile jedinice, opet dvostruke, iako nismo prepisivale - štoviše, trudile smo se ne razgovarati uopće za vrijeme ispita  - nego smo jednostavno učile zajedno i pogrešno jedna drugu naučile. Prijemni ispit čije sam rezultate saznala u autu, nakon što sam sestru odvezla kod zubara. Ispit iz građanskog prava 1 na kojem me profesor Belaj rušio nekoliko puta, i koji je jedini ispit za koji sam učila po cijele noći, hodala s Ninom po Dravi da razbistrim glavu i nakon čijeg sam polaganja skupa s njom skakala po hodniku ispred profesorovog kabineta - taj zagrljaj neću nikada u životu zaboraviti. Ispit iz trgovačkog prava kojeg sam morala položiti da bih upisala posljednju godinu studija, i koji je bio na zlu glasu zbog profesora koji ga je otežavao svojim načinom ispitivanja, ali i svojim karakterom, ali prije kojeg sam morala pogledati cijelu treću sezonu Veronice Mars. Ispit za testiranje na poslu u jednoj tvrtki u Vukovaru na koji sam išla usred snježne mećave - fotografije mene u crvenom kaputu usred Vukovara izgledaju kao da su fotografirane u Carskoj Rusiji. Ispit za testiranje za posao u pravosuđu nakon kojeg sam s Jelicom pila kavu i jela kolačiće s lavandom. Pravosudni ispit za koji sam učila cijelu godinu, tijekom koje sam pomaknula granice svoje fizičke i psihičke izdržljivosti, terorizirala svoje ukućane do krajnosti, tjerala ih da sa mnom šeću u gluho doba snježne noći i slušaju moje jadikovke, provela sate na telefonu s legicama koje su me ohrabrivale, iako su i same bile na rubu živaca.

Niti jedan ispit nije me usrećio. Da, veselila sam se rezultatima prijemnog, bila sam entuzijastična, štoviše - jer studiranje je u mojoj glavi bilo puno više nalik onom filmskom, nego ovom hrvatskom, realnom. Bila sam sretna kad sam završila fakultet, jer sam mislila da je učenju došao kraj, a preda mnom je bio novi početak. Bila sam sretna kad sam se zaposlila - a onda sam saznala gdje se nalazi moje novo radno mjesto. Bila sam sretna kad sam položila pravosudni ispit, ali čeljusti sam u stresu noću trljala jednu od drugu još tjednima - polaganje ispita predstavljalo je neku vrstu olakšanja, ali ne bih ga opisala najsretnijim trenutkom u svom životu. Štoviše, cijelu godinu u kojoj sam vrijedno radila na polaganju ispita najradije bih izbrisala iz svog sjećanja. Uloženi trud i popijeno znanje, ono što drugi smatraju akademskim uspjehom - nisu me nikada uistinu usrećili.

Niti dan mog vjenčanja ne bih opisala najsretnijim danom u svom životu - svi su reflektori bili na nama i premalo trenutaka smo ukrali svjetini željnoj mladenaca - a definitivno tako ne bih nazvala niti jutro kad sam rodila Franku. Nakon 25 sati trudova, imala sam osjećaj da mogu izdahnuti jer sam svoj posao obavila - donijela sam je na svijet. Ipak, ono drugo jutro, kad su je okupanu i mirisnu stavili kraj mog kreveta, kad sam joj prvi put vidjela oči, oči crne kao dubine najplavijeg mora, nešto se u meni promijenilo. Nisam to mogla niti izgovoriti. Bila sam drugačija. Ništa drugo nije postojalo, a sve je dobilo smisao. Dan kad sam došla s njom u naručju iz bolnice i kad sam je s mužem položila na njen krevetić u našem stanu bio je najsretniji trenutak u mom životu, trenutak popraćen ugly cryem iskrenih suza radosnica - onaj trenutak o kojem tajno sanjaš, o kojem ne voliš govoriti naglas, trenutak koji ti tako očajnički treba, zbog kojeg postojiš - trenutak za koji se nisi posebno trudio, za koji nisi ništa morao dati zauzvrat, ali koji ti je Bog darovao - ne zato što si to zaslužio, ne zato što si najbolji, najpametniji, najpošteniji - nego zato što te voli svim srcem. To je taj trenutak koji te mijenja, trenutak koji zovemo najsretnijim.

Za mene je to bio trenutak u kojem sam shvatila - kod kuće sam.


Kažu, uživaj u malim stvarima, pogotovo onim poklonjenima - jer te stvari zaista nisu male (pa neka to zvuči kao klišej)! Dan koji si proveo pod dekicom s onim koji te voli iako nisi oprao zube, popodne koje ste proveli sjedeći na podu, dok svira Taylor Swift, i praveći balončiće od sapunice sa svojim djetetom - to su trenuci koje vrijedi prizvati u sjećanje i koji će vas grijati cijeloga života poput toplog kaputa - zbog kojih ćete se sjetiti da je život lijep iako živite na kredit, iako nikada nećete otići u Ameriku, ma čak i onda kad vam tijelo počne otkazivati poslušnost.

Primjedbe

  1. Ni meni dani kada sam polažila neki ispit, ili upisala ili diplomirala ne spadaju pod najsretnije. Ni oni uobičajeni tipa vjenčanje ni rođenje djeteta. Sve su to bili neki dani koje je trebalo odraditi, ispite koji su odredili sudbinu, ali ništa neočekivano. Ali zato kao najsretniji dan pamtim dan kada sam upoznala muža i punooo puno lijepih dana koji po ničemu nisu bili posebni, ali proglasila bih ih najsretnijima. Obično su to bili spontani trenuci, neplanirani izleti, šetnje ili jednostavno izležavanje i satima dugi razgovori. Nemaju svoj datum u kalendaru niti ih obilježavamo, ali srcu su posebni.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...