Preskoči na glavni sadržaj

Kako sam na book clubu doživjela neku vrstu milosti

Ne treba mi kalendar - u zraku sve miriši na rujan. Kad počne škola, kad se okončaju godišnji odmori, zahuktaju se radovi na oranicama i obere se grožđe, iz ljudi iščezne ljetna bezbrižnost, a razne obveze unesu nemir kojeg ne liječe mokre čarape i kišobrani koje je vjetar slomio. I mene su ovih dana obveze i slomovi živaca lomili - ali ne i slomili. Napetost na poslu, uputnice za logopeda i psihologa za Franku u kombinaciji s hrpom neispeglanog rublja rezultirale su plakanjem uslijed prelistavanja novog Ikeinog kataloga („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Da, to je taj trenutak kad ti se čini da više ne možeš pohvatati konce svog života, a njemu se suprotstaviti može jedino penjanje na loptu i dugo stajanje na njoj, toliko dugo da se osvrneš na sve oko sebe i ponizno - sabereš.



Ovog puta umjesto loptanja poslužio je sastanak book cluba kojem se radujem kao malo dijete - iako redovito čitamo knjige na temu smrti, pedofilije, alkoholizma, PTSP-a, samoubojstava i dr. Ovaj mjesec na red je došla još jedna vesela tema – ropstvo.

Znala sam za Toni Morrison, hello, pa tko nije - Oprah me odgojila. Znala sam da je Afroamerikanka i da je dobila i Nobelovu nagradu i Pulitzera, ali nisam znala da je bila urednica u Random Houseu i profesor na Princentonu. A nisam ni očekivala da u stotinu i pedeset stranica teksta može stvoriti tako slojevite likove i tako potresnu povijest ne jednog naroda, nego jedne velike zemlje koja je mati mnogim nacijama – Amerike. Iako je Voljena njeno remek djelo, ovog puta čitale smo Neku vrstu milosti.



Radnja romana odvija se u počecima Amerike koju tek počinju naseljavati Nizozemci, Francuzi, ali i Portugalci i stanovništvo afričkih zemalja, a na kojoj stoljećima puno prije Kolumba mirno žive američki starosjedioci – znani kao Indijanci. Razlog takvog posezanja za prošlošću je Tonino nastojanje da se otkrije točan trenutak u kojem se ropstvo počelo povezivati s rasom. Naime, ropstvo kao način obavljanja rada bez naknade postojalo je i u drevnoj Grčkoj i drugim zemljama, ali danas ga mi vežemo isključivo uz crnopute robove dovezene iz Afrike, nije li tako? Njeno nastojanje dodatno je potpirilo istraživanje koje je provodila godinama prije pisanja romana, a koje je započelo proučavanjem pobune znane „Bacon's rebellion“ koja se zbila 1676. godine u Jamestownu u koloniji Virginia. Pubunu protiv guvernera Williama Berkelyja vodio je Nathaniel Bacon kojem su se pridružili svi siromašni slojevi društva – zemljoradnici i afrički robovi kojima je smetala vladavina guvernera koja ih nije štitila od napada Indijanaca, s kojima su redovito trgovali, a nametala je velike poreze i onemogućavala im pravo glasa. Baconovi pobunjenici otjerali su guvernera, zapalili Jamestown, a gospodarstvo se počelo sve više oslanjati na afričku populaciju kao pouzdanije radnike, uslijed čega je, iz straha od ponovne pobune, po principu „Podijeli pa zavladaj“, 1705. godine donesen zakon koji je segregaciju učinio obveznom i dopuštao bilo kojem bijelcu da ubije bilo kojeg crnca, čak i bez ikakvog razloga. Čitav vremenski kontekst zajedno s Toninim likovima – portugalskom ropkinjom Florence, Indijankom Linom, Engleskinjom Rebekkom prodanom mužu Nizozemcu u Ameriku, kao i služavkom Tugom – oduševljava svakoga tko posegne za ovom knjigom. Pripovjedačica Florens priča svoju priču naopako, zbog čega se ispočetka čitatelju čini da njene riječi nemaju smisla. Međutim, na svakoj novoj stranici otkrivamo načine na koje je njen život krhkim nitima, koje se lako prekidaju, vezan za život žena s kojima dijeli životni prostor.


Knjiga me na prvi mah nije oduševila, dapače, bila je naporna i nejasna (i tek sam čitajući je počela cijeniti zarez kao bitan interpunkcijski znak), jer Neka vrsta milosti nije knjiga koja se čita jedanput - tek kad se iznova okuša u čitanju, čitatelj može uvidjeti vještinu koju krije ova Afroamerikanka koja pripovijeda bez predbacivanja, bez moraliziranja i bez gorčine. Knjiga nudi mnoge slojeve, a zanimljiva može biti povjesničarima, ženama svih rasa, baš svakome tko je voljan promišljati o sebi, budući da, između ostalog, postavlja i kompleksno pitanje - što moram znati da bih uvidio tko sam? Pričale smo satima o čovjekovoj potrebi da pripada nekome - osobi, narodu, vjeri, i zapitale se na koji način nas pripadanje identificira. "Netko se identificira najprije kao  Hrvat ili katolik, a netko kao supruga ili kći", rekla je jedna od nas. Kroz glavu mi je instiktivno prošlo - ja sam majka, živčana majka. Koliko god me moje dijete izbacivalo iz takta, koliko god bila iscrpljena i zabrinuta, bez obzira što ne spavam, bez obzira što sam uvjerena da sam u majčinstvu izrazito loša, bez obzira što me ona još uvijek nije zazvala tim gorko-slatkim riječima "mama" - to što sam Franki mama moja je najvažnija funkcija na ovom svijetu. Volim svog muža, i volim svoj posao, ali samo s Frankom je moje biće neraskidivo vezano. Baš kao i jednom od likova iz romana, uz nju, moje ime je Potpuna. I samo to moram znati. Zemljopisne karte, novčanice, vremenska prognoza, osobna iskaznica - ništa mi od toga nije potrebno da znam tko sam - sve što radim, što želim, što sanjam, što nastojim biti i postati - sve je zbog nje - samo mi je često potrebna lopta koja će me na to podsjetiti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo