Preskoči na glavni sadržaj

Draga djevojčice,

Draga moja djevojčice, jučer si puhala dvije svjećice na svojoj torti, odnosno, tvoj tata i ja smo puhali svjećice jer ti nisi htjela sjediti pred tortom baš tad kad smo mi to zamislili. Ne, autoritet i zapovjedi su ti besmisleni, oduvijek bili. Dan prije, na prvoj od dvije rođendanske zabave, vatru na svjećici ugasila si prstima poput neustrašivog gangatera koji stvari uzima u svoje ruke, i odšetala. Nisu te zanimali ukrasi na torti, svjećice, niti fotografiranje. Ni to što su se svi okupili oko stola nije te ponukalo da se kraj njega zadržiš - naumila si igrati se, trčati i cerekati iz raznih kutova stana, i svoj si naum ostvarila. Takva si od prve sekunde, one sekunde olakšanja koje je uslijedilo nakon dva dana bolova, trudova i iscrpljenosti. Izašla si na svijet plačući i mašući rukama i nogama, a babici, čije ruke su te dočekale, pokakala si se po bijelim anatomskim klompama. Sve su se sestre nasmijale kad te nazvala: "Franka usranka", a ja nisam ni slutila koliko svojeglavo biće mi leži na prsima.



Nisi nikada bila mazulja, dojka je predstavljala hranu, a ne igru. I danas se tek, u trku, onako usput, pricvrljiš uz mene i protrljaš svoj nos o moj, ne očekujući beskrajnu porciju poljubaca. Ma ne, ti za to nemaš vremena.


Ni spavanje nisi nikada voljela, činilo ti se kao da zbog njega propuštaš toliko zanimljivih ljudi i događaja. Spavala si prisilno, najčešće uslijed iznemoglosti, a ne radi izležavanja u kojem bi trebalo uživati na kraju dana, a to nas je izluđivalo. Izbacivalo iz kože. I još uvijek nas izbacuje. Sate i sate smo s tobom bdijeli - dok si plakala, dok si se inatila, dok si vrištala, skakala po nama ili se igrala potpuno budna i spremna za nove pustolovine. Nikad nismo mogli razumjeti da ti je od spavanja zanimljivije penjanje, skakutanje, trčanje, okretanje oko svoje osi, pa čak i padanje.
A padala ni nisi puno puta, jer u svemu što radiš si vrlo oprezna. Znaš točno procjeniti svoje mogućnosti, i iako si hitra koraka i nestrpljivog duha, bez razmišljanja pružaš ruku i tražiš pomoć kad je pred tobom teže savladiva prepreka.


Želim da uvijek znaš da smo tata i ja tu da ti pružimo tu ruku - iako zbog tebe ne spavamo, često smo razdražljivi, vičemo i plete nam se jezik, iako te tjeramo da jedeš taj batak, a ti bi radije jela palačinku, ili te tjeramo da jedeš palačinku, a ti bi baš batak, tu smo iako ne razumijemo niti jednu riječ koja izađe iz tvojih malih usta, iako te tjeramo na grozne stvari kao što su sušenje kose ili pranje zubi, tu smo iako nas ne puštaš u svoj mali svijet, tu smo iako si najtvrdoglavije i najglasnije i najneposlušnije dijete na planetu i iako si nam cijeli život preokrenula naglavačke, i to nekoliko puta. Tu smo i volimo te više od ičega i ikoga na ovom svijetu, svijetu koji će te razočarati i rastužiti, ali u kojem ćeš, sigurna sam, uvijek ostati svoja.


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...