Šljokičasta žena

Neću kupovati limene kutije! Imam problem - opsjednuta sam limenim kutijama, uvijek ih vučem kući i guram u njih razne stvari - u jednoj su stvarčice za peći kolače, u jednoj začini, u nekima uspomene ili pribor za šivanje itd. Koliko god ih skupila, uvijek mi još jedna nedostaje! A najdraže su mi božićne kutije u koje spremam božićne keksiće - znate, kad ih otklopiš, a zamiriši na cimet i klinčić... Neću praviti kolače, možda.  Ovih dana još važem koje ću kolače praviti za Božić. Dan poslije Božića idemo kod naših u Našice i odlučila sam praviti samo suhe kolače - krancle, biskote, rafaelo i medena srca. Hm, možda mi nedostaju neki čokoladni? Thinking out loud. Uglavnom, rekla sam da nećemo praviti kolače do Božića, iako sam prošli vikend pravila Ledene jabuke, i iako sam se namjerila na pravljenje božićnog kruha sa suhim voćem koji bi odlično išao sa čitanjem Dickensove Božićne priče koju moj book club čita za prosinac... Poklone ću kupiti mjesec dana pri...

Kad nekome kažete da volite čitati, svi pretpostave, iz ne znam kojeg razloga, da ste pročitali sve knjige svijeta, da baratate svim naslovima i autorima u svako doba dana i noći. Istina je, volim čitati, ali toliko je knjiga koje su must read, a još uvijek su nepročitane. Neke su doslovno must read jer su se nalazile u školskoj lektiri, ali ako mene pitate - te su mi najgore, o njima pojma nemam. Najbolje knjige koje su bile dio lektire su Čudnovate zgode šegrta Hlapića, Trojica u Trnju i Smogovci, i to mislim i dan danas. Lektira srednje škole mi je tek bila promašaj. Ok, otkidala sam na romantiku mladog Werthera, ali Dekameron, Ilijada, Odiseja - kill me, please. O Odiseji sam znala sljedeće: glavni lik je Odisej koji se pogubio u belom svijetu i kojeg je žena čekala dvadeset godina (luda žena) čeznuvši za njegovim lovačkim pričama. Ta luda žena zvala se Penelopa - znate, kao Penelopa Cruz i kao Christina Ricci u onom filmu u kojem ima svinjski nos. Danas je to ime sinonim ...

Ovaj tjedan Franka je opet bolovala. Samo viroza - rekla je doktorica Jadranka po 47. put u zadnjih mjesec i pol dana, ili se barem činilo da je tako, jer stvarno je bolesna često. Sve će proći, kažu, to tako ide u vrtiću, vele, ali kad si roditelj prvi put, onda ti se to virozno razdoblje čini predugo. Ta koliko je daleko to proljeće, još je prava jesen! Kad ti je dijete bolesno, onda se ne možeš u potpunosti koncentrirati ni na što drugo. Na poslu zabušavam, na kavi s kolegicom stalno pogledavam na mobitel (čekam najnovije temperaturno izvješće), a stan polako sliči jazbini nekog hrčka.  Posljednjih dana nervozu sam namjeravala izliječiti čitanjem. Međutim, u ruke mi je dopala knjiga koja je u meni pobudila nervozu i paranoju kako niti jedna do sada nije.  Riječ je o romanu Susjed Trogiranke Marine Vujčić - ona je posljednjih godinu dana pravi hit, koliko sam razumjela (malo kaskam, porodiljni i to), a razumijem i zašto. Žena vam može od monologa jed...

Nebrojeno puta sam primila link s popisom knjiga (svi znaju moju opsesiju pa me se sjete, lucky me!) na koje se Gilmoreice referiraju u seriji i uvijek sam bila ljubomorna na Lorelai i Rory (po kojoj je popis i dobio svojevrsno ime - Rory's reading challenge ), kao da su zaista pročitale sve knjige i, k tome, sve ih zabilježile na popis. Nekoliko sam puta pokušala popisati knjige koje čitam, tako da i sada imam 482 papirića s nesređenim bilješkama naslova koji su mi prošli kroz ruke kroz ovih dvadesetak godina. To je za mene popis that got away. Bližio se 7. studeni, datum koji sama sa sobom proslavim kao rođendan svog bloga, a za ovogodišnji 4. željela sam učiniti nešto posebno - popisati sve knjige o kojima sam vam pisala otkad sam počela odašiljati svoje misli u bespuća interneta. Moj popis ne sadrži mnoštvo knjiga poput Rorynog (impresivnih 339 - ali valja imati na umu da su se Gilmoreice snimale sedam sezona!), ali zahvaljujući njoj koja me naučila da knjigu uvijek no...

"Nije istina da sam lagala, ja živim gore među pticama", skakutala sam pred televizorom dok je simpatična plavuša, uvijek nasmijana, pjevala u crvenom sakoiću koji je nosila svaka kulerica početkom devedesetih. "Ona ti je iz Našica, znaš?", rekla je usputno mama, a ja sam ostala u čudu - vauuuu, ako je Ivana Plechinger išla u moju školu, možda i ja jednog dana budem na televiziji! Kad sam čula da je ta ista, uvijek sretna ptica nebeska, napisala knjigu, morala sam je pročitati - a moje oduševljenje nije splasnulo niti kad sam shvatila da je riječ o knjizi samopomoći. Ne volim takve knjige, i ne volim da mi svatko soli pamet (iako razumijem onu "Kad naučiš - pouči drugoga"), ali Našičanki sam dala priliku. Lokal patriot bila i ostala. OK, možda ćete u knjizi naći hrpu klišeja tipa "Moraš doživjeti kišu da bi vidio sunce", ali čak će vam se i oni činiti autentičnima u Ivaninom izričaju. Stilski je knjiga nesavršena, rekla bih da gotovo...