Preskoči na glavni sadržaj

How to dismantle a baby bomb

Općepoznata činjenica je da veliki vođe i genijalci nikada nisu vrijeme uzalud trošili precijenjenom stvari kao što je san - oni bi odspavali tri, četiri sata i nastavili smišljati na koji način bi mogli promjeniti svijet. Eh, pa slabi ste vi igrači, moja djevojčica spava još kraće! Njena lijepa glavica (nedavno je otkrila da ima glavu pa ju stalno pipka kao da provjerava je li još ondje) stalno je zaposlena mislima i sve što ima veze sa spavanjem njoj predstavlja dangubu. Nitko ne zna što joj je u spavanju toliko odbojno da odbija spavati po danu, a po noći se budi svakih sat vremena (svaki puni sat, kao mala budilica!), ali ja pretpostavljam da joj je njena mama toliko kul i zabavna da ju želi u potpunosti lišiti sna pa da se mogu po cijeli dan, i noć, igrati, pjevati i glupirati.





Zanimljivo, iako joj je spavanje u krevetiću zadnje na popisu želja, Franka uvijek zaspi kad se zakotrljaju njena kolica, što je razlog zašto nas dvije šećemo po Osijeku satima. Nisam sigurna daje li mi time podršku za mršavljenje ili želi da vidim sve lijepe kutke koje Osijek nudi, ali moja je beba poput bombe u Brzini - dok sam ja Sandra Bullock koja, umjesto autobusa, vozi dječja kolica - jer, čim ja usporim ili, ne daj, Bože, zastanem, ona otvara oči. Tako je i ova kava, umjesto da se u njoj uživa u miru na središnjem trgu, završila po dječjim kolicima usred neravnih osječkih ulica (da, ne definitivno ne mogu voziti kolica i držati coffee to go u ruci). 


Nikad ne podcjenjujte mame, one su najkreativnija bića na planeti, i nema što nećemo raditi za dobrobit svog djeteta. Ponekad su to lude stvari (jer smo i same lude od neispavanosti)! Samo, daj Bože da je vozikanje do iznemoglosti i nunanje u gluho doba noći najgore što me čeka...što li ću tek kad na red dođe odvikavanje od pelena!


Ovako nakratko složim stvarčice dok Franka spava i kradem dragocjene trenutke uz knjigu (u kojoj su glavni likovi Elsa i Ana, što me uvijek nasmije), film (jedino smo Inside out uspjeli pogledati u njenoj prisutnosti - gleda u Joy i Sadness kao začarana - divan je!) ili peckarenje (recept!) nakon kojeg se zaklinjem da idem na dijetu. Od sutra!


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t