Preskoči na glavni sadržaj

The Sound of Silence

Mi, ljudi, a posebno žene, uvjereni smo da znamo sve o svemu. Tako sam i ja mislila da sve znam, ali, ako sam o nečemu imala pogrešan dojam, onda je to roditeljstvo. OK, gledala sam ja sve epizode Parenthooda, Gilmoreice su moja religija (Jeeeej, hvala Netflixu na novim epizodama!), ali nisam ni slutila da majčinstvo može biti tako teško (damn svi vi koji gušite Facebook super kjut slikama beba koje se samo smiju, šute, ne bljuckaju i ne kakaju!) - a ja još imam dobru bebu koja fino sisa i prespava noć u komadu! Unatoč tome, svaku večer sam premorena od cjelodnevnih preispitivanja svojih odgojnih metoda (ma koje metode - pojma nemam!), u krevetu osluškujem disanje moje Franke (muževo disanje se ne moram truditi čuti, moram ga samo gurati laktom) ili sjedim u kupaonici (to je jedino mjesto na koje idem bez svog priljepka - za sada) i čitam knjigu jer sam željna priča koje ne uključuju bumbare i mediće i taj vražji kišobran za dvoje. Da, to rade mame nakon što bebu, a i tatu, spreme na spavanje, operu suđe i objese izbljuckani veš. I to je sve što nam treba - savršeni trenutak tišine. I spremne smo za nove pobjede!



Kao što rekoh, nakon pjevanja i čitanja tihe knjige (tako se zove, zaista), koju je Franka dobila na poklon i koja je nešto najkreativnije što sam vidjela u zadnje vrijeme, posegnem i za nekom, pomalo light, literaturom da na tren otplovim u neki drugi svijet.



Tako ovih dana čitam Neprežaljenu Molly Marx, priču o ženi kojoj se ostvarila želja koju mnogi imaju (ja to nikad nisam razumjela) - prisustvovala je svom pogrebu - ali samo zato jer je mrtva. Da, gledala je Molly kako se žene bacaju na njenog udovog doktora muža, kako njena sestra očajnički želi otkriti kako je Molly umrla, a ostatak svijeta nagađa o mogućem samoubojstvu. Knjiga je poprilično vesela, s obzirom na temu, i zahvljujući Mollyinim razmišljanjima mogu svako malo zaključiti da volim svoj život. Kako kaže Vesna Pisarović (pazi mudrosti!) - da sutra umrem, ne bih žalila!





Osim što čitam, kad god stignem, peckarim, jer u nedjeljnom popodnevu najviše uživam uz slasticu - nedavno sam pripremala još jedan desert s jabukama, koji se od drugih varijacija na temu razlikuje po zanimljivoj šećernoj korici, a koji stignu pripremiti i sve zaposlene majke. Savršen je uz kavicu! Recept na link.



Nakon kavice, pravac parkić našeg novog susjedstva, dok je jesen blaga prema nama! Parkiram kolica i slušam lišće kako pada - savršena tišina od koje mi je draže samo gugutanje moje djevojčice.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...