Preskoči na glavni sadržaj

O stvarima koje više cijenim otkad sam mama

Naša Franka stara je već šest tjedana! Nevjerojatna mi je pomisao da smo je nas dvoje - potpune neznalice, ljudi koji su se bojali tuđe bebice uzeti u ruke - održali na životu malo ljudsko biće toliko dugo! Jeeeeeej! Ponosna sam! Preživjeli smo već i baka servise, i cijepljenje, i odlazak pedijatru, i krštenje i posjete prijatelja - naša kiflica naočigled raste i već sad s nostalgijom gledamo fotke s početka rujna - vrijeme tako brzo prolazi, i ona nikad više neće biti tako malecka!

Morate mi oprostiti što je moje dijete jedina tema o kojoj pišem i razmišljam - to jednostavno ne može biti drugačije i ako me sad ne razumijete, razumjet ćete kad jednog dana nespretno uzmete svoju bebicu u ruke!


MUŽ
Rekao mi je muž, nekoliko dana nakon dolaska iz bolnice, da je nevjerojatno koliko nam se život iz temelja promijenio u jednom trenutku. To malo biće postalo je centar našeg svijeta i njen ritam diktira našim danima. Znala sam da će moj muž biti dobar tata, ali tek kad je u pola 3 ujutro uzeo u ruke našu kćerkicu, koja je plakala jer je imala grčeve, bila sam sigurna - volim ga još više nego sam mislila da je to moguće, i s njim zaista želim, i mogu!, dijeliti sve zlo i dobro na ovom svijetu.

MAJKA
Htjela sam dijete, ali nitko mi nije rekao da jedna mala beba podrazumijeva toliko posla! OK, kad imaš dijete, nosiš ga svugdje sa sobom, mislila sam gledajući prijateljice, kao da je to jedini posao jedne mame. Nisam znala da se mame bude po noći svaka dva sata, da sanjaju samo svoju djecu, da ih svaki plač brine, da ih dojenje iscrpljuje, da pjevaju jednu uspavanku po pedeset puta na dan, da ne stignu odmoriti jer, dok beba spava, peru suđe ili peglaju rublje, da ne stignu niti jesti, da cijeli svoj život podrede tom malom biću! Otkad sam rodila, svako jutro u mislima mi je moja majka i sve ružne riječi koje sam joj, u raznim problematičnim fazama svog odrastanja, izrekla, niti ne sluteći koliko mi je sebe dala i koliko ju moje riječi moraju boljeti. Nadam se da ću joj nekad moći objasniti koliko mi je žao i koliko sam joj zahvalna na svakom bdijenju, na svakoj otpjevanoj pjesmi, na svakoj peleni, na svakoj priči, na svakom zagrljaju...


DOJKE
Vlastito tijelo izgleda mi čudno nakon poroda. Taman sam se navikla na trudnički trbuh, a sad već imam neko drugo tijelo - nije ono koje sam nosila prije trudnoće, ma kao da ni ne pripada meni. Moram priznati da se ne gledam rado u ogledalo, linea negra još stoji nasred mog trbuha i podsjeća me na bol izgona, na zatezanje šavova epiziotomije - ali kad se i pogledam, pomislim da me Bog stvorio savršenu - dao mi je sposobnost da u svojoj utrobi čuvam dijete, dao mi je nevjerojatnu snagu da ga donesem na ovaj svijet, dao mi je grudi na kojima će moje dijete izrasti u čovjeka - wow!


SLOBODNO VRIJEME
Otkad imamo dijete, muž i ja, filmofili kakvi jesmo, zajedno smo pogledali samo jedan film. I to je uspjeh! Računalo gotovo ni ne palim, na SMS-ove i pozive odgovoram dok dojim, slušam samo Zeku i potočić i Dinu Jelusića (early years), Ime ruže, koju čita moj book club ovaj mjesec, stoji mi, nepročitana, na hrpi, zajedno s knjigicama koje je Franka dobila u ovom kratkom razdoblju - i sve mi je jasnije da je era, u kojoj sam si mogla planirati dan, završila. Sada sam sretna ako ukradem koji trenutak i popijem kavu u tišini. No, puno sam vremena ja provela živeći sama, poklanjajući svo vrijeme filmovima i knjigama, i sad je došlo vrijeme da moj život dobije pravi smisao i da svoje vrijeme uložim u malog čovjeka koji hrče i prdi kraj mene :)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...