Naša Franka stara je već šest tjedana! Nevjerojatna mi je pomisao da smo je nas dvoje - potpune neznalice, ljudi koji su se bojali tuđe bebice uzeti u ruke - održali na životu malo ljudsko biće toliko dugo! Jeeeeeej! Ponosna sam! Preživjeli smo već i baka servise, i cijepljenje, i odlazak pedijatru, i krštenje i posjete prijatelja - naša kiflica naočigled raste i već sad s nostalgijom gledamo fotke s početka rujna - vrijeme tako brzo prolazi, i ona nikad više neće biti tako malecka!
Morate mi oprostiti što je moje dijete jedina tema o kojoj pišem i razmišljam - to jednostavno ne može biti drugačije i ako me sad ne razumijete, razumjet ćete kad jednog dana nespretno uzmete svoju bebicu u ruke!
MUŽ
Rekao mi je muž, nekoliko dana nakon dolaska iz bolnice, da je nevjerojatno koliko nam se život iz temelja promijenio u jednom trenutku. To malo biće postalo je centar našeg svijeta i njen ritam diktira našim danima. Znala sam da će moj muž biti dobar tata, ali tek kad je u pola 3 ujutro uzeo u ruke našu kćerkicu, koja je plakala jer je imala grčeve, bila sam sigurna - volim ga još više nego sam mislila da je to moguće, i s njim zaista želim, i mogu!, dijeliti sve zlo i dobro na ovom svijetu.
MAJKA
Htjela sam dijete, ali nitko mi nije rekao da jedna mala beba podrazumijeva toliko posla! OK, kad imaš dijete, nosiš ga svugdje sa sobom, mislila sam gledajući prijateljice, kao da je to jedini posao jedne mame. Nisam znala da se mame bude po noći svaka dva sata, da sanjaju samo svoju djecu, da ih svaki plač brine, da ih dojenje iscrpljuje, da pjevaju jednu uspavanku po pedeset puta na dan, da ne stignu odmoriti jer, dok beba spava, peru suđe ili peglaju rublje, da ne stignu niti jesti, da cijeli svoj život podrede tom malom biću! Otkad sam rodila, svako jutro u mislima mi je moja majka i sve ružne riječi koje sam joj, u raznim problematičnim fazama svog odrastanja, izrekla, niti ne sluteći koliko mi je sebe dala i koliko ju moje riječi moraju boljeti. Nadam se da ću joj nekad moći objasniti koliko mi je žao i koliko sam joj zahvalna na svakom bdijenju, na svakoj otpjevanoj pjesmi, na svakoj peleni, na svakoj priči, na svakom zagrljaju...
DOJKE
Vlastito tijelo izgleda mi čudno nakon poroda. Taman sam se navikla na trudnički trbuh, a sad već imam neko drugo tijelo - nije ono koje sam nosila prije trudnoće, ma kao da ni ne pripada meni. Moram priznati da se ne gledam rado u ogledalo, linea negra još stoji nasred mog trbuha i podsjeća me na bol izgona, na zatezanje šavova epiziotomije - ali kad se i pogledam, pomislim da me Bog stvorio savršenu - dao mi je sposobnost da u svojoj utrobi čuvam dijete, dao mi je nevjerojatnu snagu da ga donesem na ovaj svijet, dao mi je grudi na kojima će moje dijete izrasti u čovjeka - wow!
SLOBODNO VRIJEME
Otkad imamo dijete, muž i ja, filmofili kakvi jesmo, zajedno smo pogledali samo jedan film. I to je uspjeh! Računalo gotovo ni ne palim, na SMS-ove i pozive odgovoram dok dojim, slušam samo Zeku i potočić i Dinu Jelusića (early years), Ime ruže, koju čita moj book club ovaj mjesec, stoji mi, nepročitana, na hrpi, zajedno s knjigicama koje je Franka dobila u ovom kratkom razdoblju - i sve mi je jasnije da je era, u kojoj sam si mogla planirati dan, završila. Sada sam sretna ako ukradem koji trenutak i popijem kavu u tišini. No, puno sam vremena ja provela živeći sama, poklanjajući svo vrijeme filmovima i knjigama, i sad je došlo vrijeme da moj život dobije pravi smisao i da svoje vrijeme uložim u malog čovjeka koji hrče i prdi kraj mene :)
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)