Pospremila sam bebu i muža na popodnevno spavanje i iskoristit ću rijedak trenutak mira i tišine da ovdje naškrabam koju rečenicu, za svoje vjerne čitateljice.
Za one koji nisu obavješteni, 27. kolovoza postali smo roditelji našoj štrudlici! Nije bilo lako, to ću vam priznati, koliko god se ja smatrala superženom! Sam početak bio je filmski - pukao mi je vodenjak usred noćnog posjeta toaletu, ali za razliku od filmske verzije, nismo odmah jurili u bolnicu. Dok mi je plodna voda curila niz noge, odvukla sam se do kade, otuširala, a nakon toga i s mužem podijelila doručak. Oko 6 ujutro dana 26. kolovoza bila sam u sobi za pripremu s dijagnozom - puknuti vodenjak, otvorena 1 cm, trudovi minimalni. Cijeli dan družila sam se s trudovima, koje sam u početku preživljavala uz disanje "ššššššššš", nalik laganim vježbama koje radimo na zboru. Trudovi su se cijeloga dana pojavljivali u razmaku od maksimalno deset minuta, a do popodneva sam se hvatala za zid i krevet u bolničkoj sobi, hodala, čučala, sjedila i činila štošta da si olakšam bolove. Nisam mogla jesti, štoviše, u dva navrata sam i povraćala pa radost klistira prije poroda nisam ni imala priliku upoznati. U rađaoni sam završila tek u 3 sata ujutro sljedećeg dana, gdje sam, potpuno iznemogla, rodila svoju djevojčicu tešku 3780 g i dugu 51 cm (a rođena je gotovo tri tjedna prije termina!). Nije to lijep prizor, i nije nimalo nalik onome što sam o porodu naučila iz hollywoodskih blockbustera. Izgon koji traje beskrajno dugo, doktorica koja mi pritišće trbuh da bi istiskala bebu koja se ne želi spustiti, babica koja navija "Još, još, tiskaj kao da kakaš!", sestre koje mi drže noge visoko, ja piškim i krvarim na sve strane, epiziotomija.... mi, žene, nismo ljudi, mi smo nadljudi! I ne, ne zaboravi se na bol kad se ugleda dijete, ali sva bol se itekako isplati!
Nisam se u svoju bebu zaljubila na prvi pogled - kad su mi je dali na prsa, nisam imala snage uzeti je u ruke od umora. Kad su mi je donijeli na prvi podoj, pola sata nakon poroda, obuzeo me silan strah. Kako ću ja to? U što sam se uvalila? Sad sam odjednom mama, ma kako?! Ali, kad su mi je drugo jutro donijeli okupanu, i kad me, nakon cijelodnevnog spavanja, pogledala svojim okicama, bila sam njezina, zauvijek. Tih par dana u bolnici prošle smo svašta, pa i odvajanje uslijed fiziološke žutice zbog koje je morala na liječenje na pedijatriju, gdje sam ju dolazila dojiti svaka tri sata. Nedostajao mi je njezin miris, i prije spavanja bih zaspala u suzama od brige - pravo je čudo kako se može zavoljeti nešto tako majušno u tako kratkom roku!
Danas moja malecka ima 23 dana. Onog dana kada smo izašle iz bolnice uselili smo se u naš novi stan (još nam je čudno i još ima zapakiranih stvari na svakom koraku), a od prve noći ona spava u svom krevetiću. Prvi dan doma jedan je od najstresnijih dana - sjetite se toga kad vas bude obuzela panika jer ne znate kako, a ni kada, promijeniti bebi pelenu. Već drugog dana posjetila nas je patronažna sestra, i osjećali smo se mirnije. Beba fino sisa, pupak samo što nije otpao, nema razloga za paniku - kao da je dojenje (kojeg sam se toliko bojala) jedina stvar koja može poći po zlu. Već drugu noć doma Franka nas je upoznala s grčevima, neutješnom vriskom i cikom i prduckanjem i shvatili smo da roditeljstvo nije nimalo lak zadatak. Možeš pročitati milijun knjiga, ali nijedna te ne može pripremiti na osjećaj bespomoćnosti koji te snađe kad tvoje (da, tvoje, i ne možeš ga vratiti u bolnicu!) novorođenče neutješno plače. Što drugo da radim - plakala sam skupa s njom. Ima dana kad mislim da sam super mama, a ima dana kad mi se čini da će mi dijete biti istraumatizirano zbog moje nesposobnosti. I plače mi se, i smije mi se, sve u isto vrijeme. I sigurno će tu biti još suza, tuge i radosti, jer svaki dan s tim malim bićem je nova pustolovina koja daje našim životima smisao o kojem nikada ranije nismo ni sanjali...
Ma daaaaaj. Svi smo mi nemoćni u ovom velikom strašnom svijetu! A dijete koje ima dvoje roditelja koji ga neizmjerno vole i daju najbolje od sebe da bude zdravo i sretno je sve što si može zaželjeti. Vidjeti će štrudlica jednog dana sama kako je to. :P
OdgovoriIzbrišiUživajte u divnom putovanju i čestitam super ženi! :*
Hvaaaala! :)
IzbrišiČestitke na kćerkici, izabrali ste krasno ime! :)
OdgovoriIzbrišiDrago mi je da je sve ok, vjerujem da s vremenom sve sjedne na svoje mjesto. Jer ne može ženu ništa potpuno pripremiti na trudnoću, porod i majčinstvo. A da smo kraljice, to je neupitno :D
Hvala! :)
OdgovoriIzbrišiBas mi je drago da si se javila! Cestitam!
OdgovoriIzbriši