Jedan od najboljih načina za provesti tih tridesetak minuta odmora kojeg svaki radni čovjek zaslužuje je kava uz knjigu. Još kad mi oči ne bi bile natečene od peludi breze i graba koji cvijeta uz Dravu, eh, to bi bilo čisto savršenstvo!
Jedna od knjiga koja se našla na mom popisu knjiga za čitanje zahvaljujući Lorelai i Rory je I konje ubijaju, zar ne? Horacea McCoya.
Ideju za epizodu They shoot Gilmores, don't they? gospođa Palladino, autorica Gilmoreica, dobila je upravo čitajući McCoyevu knjigu, američki klasik, "malo remek djelo". Kod nas, pak, navedenu knjigu nikada nisam susrela na polici knjižnice, iako je prevedena prije pola stoljeća. Kupila sam je na Interliberu za svega deset kuna!
Možda je knjiga o plesnom maratonu, kakvi su bili iznimno popularni u doba Depresije, danas aktualnija nego ikada ranije, jer jedino su je francuski egzistencijalisti cijenili kada je izdana. Danas se ljudi ne iscrpljujuju tjednima plešući za novčanu nagradu, ali prodaja intime na društvenim mrežama ili u realityjima oslikava jednako tužnu sliku našeg društva - društva u kojem ne postojiš ako drugi nemaju izravan uvid u tvoj život.
"Ajde da sjednemo i mrzimo cijeli svijet."
Depresivna i za živce teška priča o Robertu, koji, zarobljen u plesnoj dvorani, sanja o valovima, i Gloriji, koja se ne može pomiriti sa svijetom koji postavlja svoje kriterije uspjeha, još me jednom ponukala da odjavim svoj Facebook profil, jer život se ne može živjeti punim plućima dok ga motre oči koje se nadaju tuđoj nesreći. Iako zvuči nelogično od osobe koja svoj život opisuje na blogu (kojeg čita troje ljudi - pa se to ne računa kao dijeljenje intime sa širom javnosti) - voljela bih živjeti život s manje lajkova i sherova, a s više smajlića na živim licima! Dok ne skupim hrabrost, ludost, dok ne organiziram godišnjicu mature (jer toliko je lakše organizirati takve stvari putem Facebooka, zar ne?) i ne pronađem novi izgovor - uživat ću barem u mirnom dejtu s knjigom, daleko od news feeda i portala.
Nema komentara:
Objavi komentar
Speak up! :)