Krajem svibnja udala se Dua Lipa - portali su bili preplavljeni fotografijama njezinog intimnog vjenčanja u londonskoj gradskoj vijećnici Old Marylebone, člancima o Schiaparelli couture kostimu kojeg je nosila umjesto vjenčanice i priča o njoj i izabraniku njezina srca, glumcu Callumu Turneru. Jedna od simpatičnih cute-meet priča je i priča o tome kako su prilikom upoznavanja u kafiću u Los Angelesu čitali istu knjigu, roman "Trust" iliti "Dogovor" Hernana Diaza, na što je šarmantni Callum rekao: "So we're on the same page". Iako, ako je suditi po njezinom Service95 Book Clubu, Dua i ja uglavnom ne dijelimo čitateljski ukus (s iznimkom koja se tiče Ferrante i Saundersa), čitajući o tom romantičnom susretu, i ja sam poželjela pročitati slavni "Dogovor"!
Moram odmah reći, u usporedbi s Joyce Carol Oates, "Dogovor" mi se učinio kao breath of fresh air. Na samom počeku, sadržaj je otkrio da se ova priča u priči sastoji od četiri dijela - prvi, romansiranu biografiju, ispripovijedao je pisac Harold Vanner, drugi, nedovršenu autobiografiju, napisao je Andrew Bevel, treći, memoare, napisala je Ida Partneza, a posljednji, dnevničke zapise, zabilježila je Mildred Bevel. U prvom dijelu, Vanner priča priču o njujorškom power coupleu koji se upoznaje u dvadesetim godinama 20. stoljeća. On, potomak bogataša s perspektivnom budućnošću, ona, kćer aristokrata koja ljeta krati u Europi - bilo im je suđeno. Priča Benjamina i Helen Rask intrigantan je prikaz Amerike koja hrli ka katastrofi - Padu burze, 1929., ali i otkriva sve ono što moćni bijeli muškarci, koji čine Ameriku "prvom" ili "sjajnom", guraju pod tepih.
Benjamin je faca s Wall Streeta, "mudrac ,,nadnaravnih moći koji jednostavno nije mogao izgubiti". Bankar i sponzor trustova, proizvodi i trguje obveznicama, eksperimentira kreditnim linijama i otplatama na rate s trgovinama (ne brinite, nitko ne razumije o čemu se ovdje zapravo radi) - ukratko, stvara bogatstvo ni iz čega. Helen je šutljiva, a njezinu šutljivost ulizice ne shvaćaju kao arogantnost, nego kao profinjenu rezerviranost. U novoj ulozi supruge posvetit će se, naravno, filantropskim aktivnostima. Da bi očuvali privatnost, odnoseći se obazrivo jedno prema drugome, Raskovi su posvećeni stvaranju fasade - pretvaraju se u mitska bića njujorške društvene scene.
"Helen je obrisala brazdu koju je ostavila na sagu povukavši cipelu u suprotnom smjeru. Benjamin ju je pogledao i zatim se zagledao u prozor.
"Ja."
Kad je pauza postala dovoljno duga da dođe kraju, okrenula se prema njemu znatiželjno iščekujući ostatak rečenice. Njegova nemoć da je dovrši uozbiljila mu je izraz lica.
Sjedeći u polumraku te tihe sobe, Helen je istog trena shvatila da je njezina majka pobijedila. Znala je, sa stopostotnom sigurnošću, da će je Benjamin Rask uzeti za ženu ako mu ona to dopusti. A na licu mjesta odlučila je da hoće. Odlučila je tako zato što je shvatila da je on, u biti, sam. U njegovoj velikoj samoći ona će pronaći svoju - a s njom i slobidu koju su joj njezini strogi roditelji uvijek branili. Ovisno o tome je li njegova usamljenost voljna ili ne, on će je ili ignorirati ili biti zahvalan na trudu koji će uložiti u želji da mu postane dobra družica. Kako god bilo, nije nimalo sumnjala da će uspjeti utjecati na svojeg supruga i priskrbiti si neovisnost za kojom je toliko čeznula."
U grad se uvukla depresija, oko Raskovih su ostale samo rijetke ulizice. Benjamin se bogatio, a Helenino psihičko stanje se pogoršavalo. Luda Bertha, luda žena na tavanu oduvijek je bila zanimljiv koncept, kako u fikciji, tako i u stvarnosti - luda žena milijunaša još je zanimljiviji, pogotovo kad vam kažem da se, nakon romansirane priče o Raskovima priča nastavlja u obliku nedovršene autobiografije Andrewa Bevela aka čovjeka koji je nadahnuo lik Benjamina Raska. Ponosan na svoje pretke, on ispisuje svojevrsni nacrt za priču o svom životu, ispisuje kratku povijest muškaraca u svojoj liniji i ostavlja natuknice tipa "učiniti pristupačno prosječnom čitatelju", hvalisajući se svojim investicijskim pothvatima koje je poduzimao u interesu države, nikad uistinu ne ulazeći u srž, nikad ne nazivajući stvari pravim imenom. Zaintrigirana time što će Andrew reći o svojoj supruzi, Mildred, ostala sam razočarana čitajući samo generičke hvalospjeve o ženi koja je "ostavila neizbrisiv trag" ("još o Mildredinu nepokolobljivom duhu"), neprestano se pitajući o skrivenom iza zidova kuće u 87. ulici, između Avenije Madison i Pete avenije.
Pišući o Padu burze, u kojem je Benjamin Rask ostao stajati na nogama, Diaz ispisuje jedno od najpotresnijih i najintrigantnijih razdoblja američke povijesti pa ne čudi da je ovaj roman nagrađen Pulitzerovom nagradom. Ispisana profinjenošću iskusnog pisca, već biografija Raskovih otkriva da je Hernan Diaz, iako mu je ovo tek drugi roman, pripovjedač starog kova, onaj za kojeg se čini da pripovijeda s iznimnom lakoćom. Njegove su rečenice promišljene i lijepe, čitatelj klizi niz tekst, ne želeći ga odložiti. Ovaj erudit iz argentinske obitelji odrastao je u Švedskoj, studirao u Buenos Airesu (tu je ta tajna veza s Borgesom, za kojeg tvrdi da mu je promijenio život), a za život izabrao - Brooklyn (Marilyn bi obožavala Diaza!), odabravši tako engleski jezik kao jezik na kojem će stvarati, odabravši tako američku povijest kao onu koja će biti subjekt njegovih maštarija, bar za početak.
"Svakim našim postupkom upravljaju zakoni ekonomije. Čim se ujutro probudimo, odmorom plaćamo zaradu. Kada navečer liježemo u krevet, potencijalno profitabilno vrijeme mijenjamo za obnavljanje snage. A tijekom dana bavimo se bezbrojnim transakcijama. Svaki put kada pronalazimo način kako uložiti što manje truda, a povećati svoju dobit, sudionici smo poslovnog ugovora, pa makar ga sklapali i sami sa sobom. Ti su nam pregovori toliko isprepleteni sa svakodnevnom rutinom da ih jedva i primjećujemo. Ali istina je da nam se egzistencija vrti oko zarade.
Svi mi težimo većem bogatstvu. Razlog je jednostavan i može se znanstveno objasniti. Budući da ništa u prirodi nije stabilno, pojedinac ne može samo zadržati ono što već posjeduje. Baš poput svih ostalih živih bića, i mi ili napredujemo ili nestajemo. To je osnovni zakon na kojem se temelji čitavo carstvo života. I zbog instinkta za preživljavanje svi ljudi žele"
Da ne otkrivam previše, reći ću samo da će autobiografija Andrewa Bevel, koji piše kao da je stanovnik Pleasentvillea, biti dovedena u pitanje trećim dijelom romana, u kojem je pisac njegova tajnica, Ida Pretenza, kći talijanskog imigranta koji je "više od svega prezirao financijski kapital koji je smatrao izvorom svih društvenih nepravdi". U posljednjem dijelu knjige, pak, pronalaskom dnevnika Bevelove voljene Mildred, napokon će se saznati istina (hoće li?).
Ne znam jesam li ikada ranije čitala roman o novcu (čitanje, kao i razgovor o novcu, "upućuje na nedostatak dobrog ukusa"), ali zasigurno jesam razmišljala o učinku novca - uvjerena da on umije iskriviti stvarnost i karakternijih ljudi od Andrewa Bevela. U svijetu obilja i igara bez granica, možemo li vjerovati ijednom od protagonista ovog romana (u originalu se roman zove "Trust", što aludira upravo na prevrtljivost autora priča unutar priče, ali i bankarski izraz koji predstavlja monopolističko povezivanje više tvrtki i banaka radi stjecanja dominacije na tržištu)? Povijest Amerike all wrapped in one, ispisana životima pojedinaca koji se kuhaju u melting potu naroda, klasa i emocija pomalo me razočarala tek posljednjim poglavljima, ali ne dovoljno da bih poželjela iskritizirati Hernana Diaza, uistinu zanimljivog pisca čijim djelima se radujem i u budućnosti, u hladu kakvog bora, čuvajući aristokratsku put, bježeči od svijeta i pomahnitale dječurlije koja su, potpomognuta školskim praznicima i ljetnom žegom, odlučila maltretirati ovu majku na godišnjem - ha! odmoru.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)