Srela sam nekidan susjedu u knjižnici, i iako je došla je posuditi lektiru sinu, stigla me začuđeno pitati kada stignem čitati, pogotovo takve velike knjige - pogled joj je pobjegao na knjižurinu od osamstotinjak stranica koju mi je pružao knjižničar. "Zapravo, ne znam jesam li ikad pročitala baš ovako veliku knjigu", rekla sam, a knjižničar je dodao: "Sretno!", kao da polazim na ekspediciju na neistraženi teritorij. Nije ova knjiga zastrašujuća samo zbog velikog broja stranica - iako ja doista nisam netko tko voli u jednoj knjizi boraviti više od nekoliko dana - zastrašujuća je jer ju je napisala Joyce Carol Oates, kroničarka društva koja voli struju svijesti, intenzivne emocije i snažne ženske likove.
No, povodom 100. rođendana Marilyn Monroe, poželjela sam pročitati tu kultnu Oatesinu "Plavušu", prvotnu objavljenu na početku novog milenija. U njoj, u prologu, ambiciozna autorica pojašnjava da nije riječ o biografiji, i da, iako je nadahnuće crpila u stvarnoj Marilyn, i iako ju smatra svojim Moby Dickom, ovaj roman, epskih proporcija, treba čitati isključivo kao fikciju. Poslušna, nakon što sam izmantrala: "Čitaj kao fikciju, čitaj kao fikciju", i pojasnila si da možda neću saznati ništa novo o Marilyn Monroe, zašla sam u svijet Joyce Carol Oates.
1/8
U prologu Smrt stiže na adresu njezine hacijende, otire znojno čelo šiltericom i uručuje joj paket ukrašen bijelom satenskom vrpcom. U nastavku, priča teče u trećem licu, na momente isprekidana unutarnjim monolozima junakinje, o čijem djetinjstvu je riječ. Gladys je bila Marilyn prava majka, ali samo kad je to željela, kad je imala dovoljno snage. Došla je po Normu Jeane za njezin šesti rođendan, povela je u prljavi stan i prvi put pokazala sliku njezinog oca. Rastresena Glayds kao da je napisala prvotna poglavlja, u kojem se slike i misli nižu zbrda zdola, bez logike i razuma. Uz soundtrack "Mood indiga", Gladys priča o mrtvim dušama kojima nedostaje tijela pa žele unutra, pa šapću i remete mir živima, koji pokušavaju saprati prljavštinu sa sebe.
U stvarnosti, Gladys je radila u tvornici za proizvodnju filmskih vrpci i ostavila je Normu Jeane Ida i Albertu Bolender, pobožnim susjedima svoje majke, Delle Monroe, na brigu, ali fiktivna Gladys radila je u Studiju i vozila je kćer u tamnocevenom Fordu iz 1929. ususret požarima, prolazeći kraj privatnih rezidencija na Beverly Hillsu, "to smo mi radile zajedno umjesto da idemo u crkvu". Nisu simbolika i stil Joyce Carol Oates nešto u čemu sam uživala, ali potkraj prve osmine shvatila sam da me atmosfera ipak obuzela - da sam žalosna, da sam usamljenija nego sam bila prije nego sam "Plavušu" uzela u ruke.
2/8
Mucava Marilyn (opće je poznato da je šaputavim glasom prikrivala mucanje), uslijed Gladysinog sloma, u stvarnosti ostaje kod majčine prijateljice, Grace Goddard, ali fiktivna Marilyn je završila u sirotištu, svakog dana priželjkujući da je ljepša, pa da tajanstveni otac dođe po nju i spasi ju iz ovog lošeg scenarija. Moram biti iskrena i reći da me pisanje Joyce Carole Oates činilo nervoznom, da mi se činilo poput filma na kojem je radio kakav amater od montažera. Dok sam čitala njezine rečenice, željela sam iskočiti iz svoje kože, pa sam se sladila i tješila Marilyninim intervjuima, i čudila se njezinom šarmu.
Ana Lower i Jasper Lower vjerojatno su poslužili kao predložak za Elsie i Warrena Piriga, par udomitelja koji brine o molećivim očima Norme Jeane, u razdoblju bujanja njezina tijela koje može spasiti samo božanska ljubav. Dok je Ana Lower jedna od stabilnijih figura u životu Marilyn, Elsiena perspektiva daje nam uvid u to kako muškarci (a i žene, očito) gledaju plahu i iskrenu Normu Jeane - kao "kuju koja se tjera". U ovoj fazi romana Norma Jeane često utočište pronalazi u filmskim scenarijima, jer "...u filmskoj logici estetika posjeduje autoritet etike" (sjajna rečenica!), a i Elsie, koja ju mora udaljiti od muža, pronalazi rješenje za Marilynine probleme.
 |
| AI BFFs |
3/8
U sljedećoj etapi romana prikazan je brak s Buckyjem Glazerom, Elsieinim susjedom, koji ju je trebao očuvati od sirotišta, a u koji se upleo rat - "ratu je dugovala svoj posao, ratu je dugovala svoju slobodu". Norma Jeane radila je u tvornici Radio Plane Aircraft u Burbanku kad ju je spazio fotograf. Kao u bajci, supruga Buckyja Glazera pretvorila se pin-up djevojku i postala predmet žudnje momaka koji su na ratištima listali novine. No, ni pin-up djevojka nije zaboravila svoju majku - posjećivala ju je u psihijatrijskoj bolnici, sanjajući o tome da majku jednog dana povede kući. Hvalila se uspjesima, žalila zbog razvoda od Buckyja - Gladys nije marila.
"Oko drugoga koje posjeduje okrutnu moć da joj se smije i podsmjehuje, odbaci je, otpusti i jednim udarcem, poput psa, šutne u zaborav iz kojeg je tek izišla."
1/2
Nemojmo se zavaravati, znala sam ja na samom početku da ovo nije knjiga za mene i da u njoj neću naći ono što tražim - glas Marilyn Monroe koji mi je zvučao šarmantno i lucidno. U intervjuima, Marilyn je znala reći da traži sreću, ali iskreno priznavala da je uglavnom nesretna (na kraju te rečenice nasmijala bi se, da prikrije težinu svoje istine). Govorila je o povlačenju iz šoubiznisa i selidbi u Brooklyn, kojeg je smatrala najljepšim mjestom na svijetu. Željela sam još malo ostati blizu te Marilyn, upijati njezinu razigranost, njezinu naivnost, njezin sjaj, sjaj zvijezde koji ne gasne. Htjela sam i otkriti zašto mi ovaj tekst toliko smeta - i nakon dugo promišljanja shvatila da Joyce Carol Oates nudi jednostavniju verziju Norme Jeane, u koju nisam povjerovala. Ženu, posebno kontradiktirnu ženu kakva je Marilyn, ne može se upoznati iz trećeg lica. Žene su višestruke ličnosti, u njima se talože slojevi uloga, snova i nada, njihov je život šaren i bučan, a ovaj je roman odveć bezbojan, tih. Tišina me izluđivala.
I taman kad sam poželjela odustati, jedno je poglavlje osvanulo u prvom licu množine (njezini kolege sa satova glume i pjesništva...), drugo u formi dnevnika (u momentu kad se Norma Jeane Baker premetnula u Marilyn Monroe)...! Međutim, naposljetku me nije ni to zadovoljilo - možda je fiktivna Marilyn, napudrana mladica koja žarko želi postati glumica, koja je uvijek turobno rastresena, odveć ljudska i obična, daleko od onog mitskog bića koje sam željela pronaći ispod redaka (kako se postaje većom od života?) - možda je to efekt kojeg ja autorica željela postići ovim romanom, kojeg neki nazivaju remek djelom? Kao što su Grci i Rimljani imali svoje mitove, ljudi 20. vijeka žele vjerovati u Hollywood (da nije tako, "Zgodna žena" ne bi bila jedan od najuspješnijih komercijalnijih uspjeha romantičnih komedija svih vremena)! Željela sam atmosferu babljeg ljeta u Kaliforniji, u kojoj djevojke mogu postati zvijezde, željela sam svestranu i odvažnu Marilyn nalik onoj na fotografijama Miltona H. Greena, kojeg je toliko voljela, a dobila perspektivu jednodimenzionalne plašljivice koja tapka u mjestu, koja izjednačava žudnju s ljubavlju, koja je podatna, koja među muškarcima traži svog taticu (a oni od nje rade smijuriju!). Marilyn je bila snažnija, talentiranija i proračunatija od toga, uvjerena sam. Možda sam se trebala zadržati, možda bih naposljetku otkrila tko je uistinu bila, osim što je bila najnevinija od svih preljubnica, najljupkija od svih ovisnica, ali za nekoga kao što sam ja - velika je stvar priznati da neke stvari smiju ostati nedovršene. Uostalom, takav je i Marilynin život, takva je i njezina smrt - neuredna, nedorečena, puna tajni koje se nikad neće proniknuti. Kupila sam si viklere, pogledala "Niagaru" (njezina pojava doista dominira svakom scenom!) i zatvorila knjigu, ostavivši Marilyn da počiva u miru.
"Uzmicala je prema vratima, a mi smo se zbijali i naguravali oko nje. Govorili smo glasno da joj privučemo pozornost i stali se otimati za njezinu pažnju, čak i učiteljice, a njoj je ona teška i pozamašna renesansna čitanka skliznula iz ruku i pala na pod. Netko od nas zgrabio je čitanku i pružio joj je, no zadržao ju je samo tren predugo, tako da ona ne uspije pobjeći. Gotovo je stala preklinjati: "P-pustite me na miru, molim vas. Ja nisam ona koju t-tražite." A onaj izraz na njezinu licu! Onaj izraz povrijeđenosti, molećivosti, užasa i ženske rezignacije na njezinu prelijepom licu, koji će neki od nas s dubokim ganućem gledati dvije godine kasnije na samome vrhuncu filma Niagara, kad se poludjeli muž sprema zadaviti svoju nevjernu ženu Rose. Nama se činilo da smo taj izraz na Monroeinu licu baš mi prvi vidjeli, toga kišnog četvrtka navečer u studenome 1951., kad nam je "Gladys Pirig" uspjela pobjeći, prepustivši nam svoju čitanku. Mi smo samo zurili za njom, a profesor Dietrich ojađeno je doviknuo - "Gospođice Monroe! Molim vas. Nećemo vas više gnjaviti, obećavamo.'
Ali ne. Otišla ie. Nas nekoliko istrčalo ie za njom na stubište. Ona je prestravljeno pobjegla. Trčala je niz te stube hitro kao što bi trčao neki dječak ili preplašena životinja, ne osvrćući se.
"Marilyn!" povikali smo za njom. "Marilyn, vrati se!"
No ona se nikad više nije vratila."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)