"Nikad neću napisati roman", napisala sam, malodušna, u dnevnik prije dvadeset godina pročitavši "Angelin prah." Bila sam uvjerena da je upravo nesretno djetinjstvo savršeni recept za priču epskih proporcija, a ja sam, pisac školskih zadaćnica u usponu, k'o za vraga, odrasla u pleasentville ulici u kojoj su komšinice vazda nosile kolače jedna drugoj na degustaciju, a muškarci bi sinkonizirano palili kosilice petkom popodne. Da, zavidjela sam Franku McCourtu na traumama jer su mu donijele Pulitzera. Silly me.
Drugo mjesto, drugo vrijeme, ali ista borba - na Franka McCourta podsjetio me "Shuggie Bain", roman Douglasa Stuarta, dobitnik Bookera 2020. Za razliku od "Angelinog praha", priče o irskoj neimaštini i ocu alkoholičaru, "Shuggie Bain" je škotska priča o majci ovisnoj o alkoholu iz doba vladavine Željezne Lady.
Na početku romana upoznajemo Shuggieja (uobičajen nadimak imena Hugh u Škotskoj), šesnaestogodišnjeg mladića koji je 1992., kako saznajemo, poprilično samostalan u životu - školuje se, zaposlen je, ali, čini se, nema nikoga svog, nema oslonac u životu. Već drugim poglavljem autor nas poziva na putovanje kroz vrijeme i nudi nam prikaz Sighthilla, svojevrsnog geta Glasgowa 1981., u kojem petogodišnji Shuggie živi s majkom Agnes, white trash verzijom Elizabeth Taylor, ocem Shugom, ženskarom i taksistom, polubratom Leekom, sanjarom s olovkom u ruci, i polusestrom Catherine, koja spas vidi u udaji. Obitelj živi s Agnesinim roditeljima u majušnom stanu, sve dok ih Shug ne odluči preseliti u Pithead, fiktivno mjesto na periferiji grada, i ondje ih ostaviti, baš kako je ostavio i originalnu postavu svoje obitelji.
Ovaj roman komotno se mogao zvati i "Agnes Bain" jer je Shuggijeva majka, koja se bori s alkoholnim demonom, zapravo protagonist romana. Agnes je pokretač, žena koja ne trpi naredbe, koja ide naprijed, pa makar pužući. Iako je uvijek dotjerana, za razliku od žena u Pitheadu koje, stojeći na ulici, izvlače rastegnute tajice iz međunožja, Agnes možda i nije najbolji uzor svojoj djeci, ali Shuggie joj je neobično odan. Senzibilni Shuggie odrasta u vrijeme kad se Glasgow, nekoć glavni grad rudarske industrije, odaje privatizaciji, i to u obitelji od koje stariji brat i sestra bježe, uz majku koja pije da zaboravi financijsku nemoć i omalovažavanje svog partnera. Ipak, Shuggie ne očajava, nego ustrajno vjeruje u svoju majku, i u bolje dane.
Douglas Stuart rođen je 1976. u Glasgowu, u Sighthillu. Kao i Shuggie, bio je feminizirani dječak u izrazito testosteronskom ambijentu, a majka mu je umrla kad mu je bilo šesnaest godina pa se "Shuggie Bain" čita kao autofikcija, žanr u kojem se čitatelju nudi tračak onog "inspirirano istinitim događajima", ali se autora oslobađa odgovornosti koju nosi stopostotna autentičnost. Iako su stanovnici Glasgowa Stuartu zamjerili izrazito sivi prikaz grada u osamdesetima (slično kako su stanovnici Limericka zamjerili Franku McCourtu), rekla bih da je Douglas Stuart, danas uspješni modni dizajner s prebivalištem u SAD-u, ni ne spominjući politiku, uvjerljivo prikazao taj trenutak u vremenu, taj postindustrijski Glasgow, agresivne i sebične pojedince, ali i muke radničke klase koja teško zarađeni novac troši na kojekakve stimulanse, a ponajviše društveno prihvatljivi - alkohol. Umješno je Stuart prikazao vlagu u zraku, opori okus u ustima, uneređene podove, usaftane krevete, istopljene zavjese i ostale gadosti s jedne strane, a, s druge strane, male kapi dobrote (Leek i Catherine dijele kaput tako da svatko ima po jedan rukav, Shuggie skida onesviještenoj majci najlonke, uštirkana Agnes skida svoje bijele gaćice i oblači ih susjedi koja u agoniji ne poznaje sram, djevojčice s krastama na nogama rastjeruje nasilnike od Shuggieja i dr.), i to je ono što me najviše impresioniralo u ovoj moćnoj priči. Douglas Stuart tami ne dopušta prevlast ni u jednom trenutku romana pisanog onom vrstom pažnje kakvom se ispisuju samo debitantski romani, posebno oni koji korijen imaju u traumi autora. Kao ultimativni podsjetnik na ljubav koja umije ispuniti sve rascjepe ljudske duše, priča o drugačijem, ali ne i pogrešnom dječaku definitivno je priča koje ćete se sjetiti i za dvadeset godina.
Stilski "Shuggie Bain" nije remek djelo, ali predstavlja univerzalnu, uvijek aktualnu, pristupačnu priču o ljubavi. Nimalo pretenciozan, glatki tekst u izvrsnom prijevodu Petre Pugar (Douglas Stuart glasgowsku je svakodnevicu prikazao uporabom dijalekta, žargona i uličnog prostakluka) nije stvaran ni u službi propagande queer zajednice ni u službi kritike Thatcherizma. On je stvoren da prikaže odnos majke i sina, težak život i ljubav koja oslobađa. U svijetu u kojem muškarci sjede besposleni, a žene i djeca trpe nasilje, maleni je dječak tračak nade, kako svojoj majci, tako i čitateljima. Mili je Shuggie utjelovljenje bezuvjetne ljubavi koja nas sve, živjeli mi u Pleasantvilleu ili u Glasgowu, podsjeća da dječje srce ima ljubavi i za nesavršenosti svojih roditelja.
Najnovija istraživanja u Hrvata kažu da većina u prosjeku pročita dvije knjige u godinu dana - neka jedna od njih ove godine bude upravo "Shuggie Bain."
"Pogledao je majku; kad je ona primijetila? Samo ga je gledala i povukla dim. Ne gledajući kroz prozor, progovorila je kroz stisnute zube. "Da sam na tvojem mjestu, nastavila bih plesati."
"Ne mogu." Navirale su mu suze.
"Znaš da će pobijediti samo ako im dopustiš."
"Ne mogu." Ruke i prsti još su mu bili ispruženi i skamenjeni poput sasušenog drveta.
"Ne daj im za pravo."
"Mama, pomozi mi. Ne mogu."
"Ne. Nego. Možeš." I dalje se smiješila kroz otvorene zube. "Samo digni glavu do neba i raspali."
Nije mu bila od bogzna kakve pomoći s domaćom zadaćom iz matematike, a bilo je i dana kad bi prije umro od gladi nego dobio topli obrok, ali Shuggie ju je sad gledao i shvatio da na tom području briljira. Svaki se dan našminkala i napravila frizuru, iskobeljala iz groba i visoko uzdigla glavu. Kad god bi upala u alkoholnu kaljužu, sljedeći bi dan ustala, odjenula najbolji kaput i suočila se sa svijetom. Kad joj je trbuh bio prazan, a djeca gladna, napravila je frizuru da uvjeri svijet u suprotno.
Isprava mu se bilo teško ponovno pokrenuti, osjetiti glazbu, otići na ono mjesto u glavi gdje se nalazi samopouzdanje. Noge su klizile po podu, a udovi neusklađeno mlatarali, ali začas je uhvatio brzinu poput vlaka i ponovno poletio. Pokušao je ublažiti grandiozne pokrete, ljuljanje kukova i mahanje rukama, No to je bilo u njemu, a dok se izlijevalo, shvatio je da se ne može zaustaviti."
Ziher.hr
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)