Šljokičasta žena

Kad si mlad, najteži ti je zadatak u životu razabrati onu najvažniju od vlastitih želja, onu koja će ti odrediti put, koja će ti biti kriterij za određivanje prioriteta. Prije nego sam odlučila što želim biti kad odrastem, znala sam da želim život provesti sa svojim mužem (i nema veze što me službeno zaprosio nakon dvanaest godina hodanja, ja sam to odlučila tada, kao petnaestogodišnjakinja). Nijedna odluka nije bila važnija od te jer kad imaš pravog partnera, ti imaš krila i nema zla koje ti može nauditi. Ipak, ove godine sam postala svjesna toga da svi naši planovi, želje i snovi mogu nestati u jednom trenutku - trenutku u kojem se boriš za goli život. Mladost me dosad držala na sigurnoj distanci od takvih misli, nisam bila svjesna da mi netko (ili nešto) može ukrasti život. Not really. Međutim, život u pandemiji, ako ništa drugo, pokazao mi je da život ne uzimam zdravo za gotovo. S tom mišlju ulazim i u ovogodišnju pripravu za Božić, a njoj se tako prikladno pridružila knjiga koja j...

Dragi svijete, sredovječne žene u Oprah showu uvijek su obećavale zrelost. Uvijek su se hvalile samopouzdanjem i samosviješću koje žena stekne u kombinaciji s prvim borama, ali ja još uvijek čekam. Još uvijek čekam tu odraslu mene koju neće zaglušiti tvoja buka, čije ideale neće pokoriti briga za neplaćene račune, neostvarene ambicije, tjeskoba, strah i odgovornost za drugo živo biće. Još uvijek čekam dan kad neću poželjeti navući pokrivač preko glave i slušati cijeli dan Belindu Carlisle, nego ću se hrabro suprotstaviti svemu što namećeš. Svijete, moram ti priznati, težak si mi ovih dana i jedina stvar koja mi trenutno pruža utjehu je nova knjiga Sally Rooney. Znam da to zvuči neobično, jer jedino o čemu Rooney umije pisati su anksiozni milenijalci nalik meni, ali čini se da je pripadanje tebi jače od tjeskobe koju uzrokuješ. Svijete, sjećaš li se da sam "Normalne ljude" ove mlađahne irske autorice prozvala omiljenim lanjskim štivom? Onda ti je valjda jasno da su moja očekiv...

Već ritualno, poslije ručka, negdje oko 13:25, moji roditelji skuhaju kavu i na televiziji gledaju one američke TV filmove u kojima glume noname glumci i u kojima se može pronaći sva sila klišeja - momak i djevojka se upoznaju, momak upada djevojci u kuću s naramkom namirnica i kuha večeru, ona mu momentalno priznaje da je ludo zaljubljena u njega ( can you blame her? ), slijedi prosidba na punom stadionu, a potom burne bračne svađe (jer se nikad prije braka nisu posvađali - nisu valjda Balkanci) i vitlanje vaze sa cvijećem u zalupljena vrata. Uglavnom, puno je to drame za jedno poslijepodne, ali moji starci pobožno gledaju te filmove. I uživaju u tišini, i u braku, kao nikada ranije. Takvom partnerstvu i ja težim - nije ono idealno, ali je bezuvjetno - pa romantik u meni ipak tu i tamo posegne za romantičnim šundom made in USA . Ne živim u špilji pa mi je ime Taylor Jenkins Reid itekako poznato, ali nisam dosad pročitala nijednu njezinu knjigu. Ova - "Dok nas brak ne rastavi...

Bili smo neki dan na ručku kod svekrve. Prije ručka, svekrva je djeci s tavana donijela punu kutiju starih igračaka s kojima su se igrali moj muž i njegov brat prije gotovo trideset godina. Bilo je ondje svakojakih autića, tenkova, kamiona, ali i vojnika. "Ajde, posložite vojsku", zapovjedio je svekar mojoj djeci, no ona nisu znala što bi s tom famoznom vojskom. "Što je to vojnik?", pitala je Franka. Mi, odrasli, pogledali smo se i nasmijali - mora da je lijep svijet u kojem dijete ne zna koji je zadatak jednog vojnika. Volim knjige (anti)ratne tematike, oduvijek ih rado čitam - od "Malog ratnog dnevnika" Stjepana Tomaša pa do "Pacijenta iz sobe 19" Zorana Žmirića, autora čiji opus sam tek ovih dana načela (jer, život!). Zapravo, nisu to knjige o ratu. To su knjige o ljudima, ljudima koje želim razumjeti, od kojih želim učiti o neslomljivom duhu i o zahvalnosti. Ma, lažem. Čitam ih zbog grižnje savjesti, jer rata se uopće ne sjećam. Sjećam se sam...

Ovaj su me tjedan pitali koje strane autore volim čitati, i, iskreno, nisam se u tom trenutku niti jednog mogla sjetiti (iako sam upravo dovršila novu knjigu Sally Rooney, i započela svoju prvu Taylor Jenkins Reid). Gotovo instinktivno sam odgovorila da volim čitati knjige Ivane Šojat, Julijane Matanović, Julijane Adamović, te da upravo čitam "Okretište" Damira Karakaša. Zastanimo malo ovdje. Kod tog Karakaša. Svakoga tko tvrdi da se hrvatski autori ne umiju odmaknuti od ratne tematike, da se njihove knjige nepotrebno baziraju na obiteljskim dramama i crnilu koje nas, ionako, okružuje, izazivam da pročita "Okretište". Da, crno je, da, brutalno je, da, dogodilo se. Ne znam za druge, ali mene ništa ne uzbuđuje više od istine. Roman, neočekivano, započinje u autorovoj rodnoj Lici. Nije čudno da Karakaš piše o Lici, ali priča o brutalnom napadu u Zagrebu ne podrazumijeva lički state of mind na samom startu. No, lički početak itekako ima smisla, jer kod kuće, zna se tk...

Čitajući knjige, htjeli ne htjeli, upoznajemo njihove autore. Neke preziremo od prve do zadnje rečenice, neke uspijevamo tolerirati, s nekima suosjećamo, a s nekima, a nema takvih puno, prijateljujemo. Prijateljujemo s onima koji se ne boje istine, koji samouvjereno rabe to famozno prvo lice jednine, nazivaju stvari pravim imenom, koji se igraju riječima kao da im život ovisi o tome. Nastja Kulović jedna je od mojih književnih prijateljica pa sam s oduševljenjem uzela u ruke njezinu drugu knjigu - "Nešto drugo". Spisateljica (a ta riječ u njezinom životu uživa posebno poštovanje, čini mi se) Nastja Kulović, rodom iz Siska, u svom je prvijencu opisala odrastanje staklenog djeteta - sebe. Priču o životu svoje obitelji s Gospođom Multiplom Sklerozom - koja se prvo uvukla pod kožu njezine sestre, a potom i pod njezinu - nije uljepšavala, i čitanje knjige "Kud si krenula?" bilo je za mene katarzično iskustvo. Znala sam da me Nastja neće iznevjeriti svojim narednim djelim...