Preskoči na glavni sadržaj

Zaželi želju

Nisam to primijetila kad smo se doselili, što pripisujem maloj bebi koja je ukrala svu našu pažnju i ljetu koje je zaklanjalo pogled, ali, kad je jesen došla, a krošnje se prorijedile, noću, kad bih lijegala u krevet, ili dojila Franku po petnaesti put, primijetila sam da je u jednoj od soba u kući, na koju se pruža pogled iz moje spavaće sobe, uvijek upaljeno svjetlo. Ponekad bi se vidjele kretnje neke osobe, čini mi se, muškarca, ali najčešće se vidjela samo osvjetljena soba i spektar boja koji je odavao prisutnost noćnog televizijskog programa. Zagledala bih se uvijek, bojeći se trepnuti, očekujući neko zbivanje, ali nikad se ništa nije dogodilo. Nije to bio hitchockovski prozor u dvorište, niti sam ja bila James Stewart, a bome ni Grace Kelly, ali osmislila sam ja svakakve scenarije i dijagnoze svom nesretnom susjedu koji bdije svake noći, bez iznimke, već najmanje pet godina. Što to ima u nama da, iako opterećeni svojim problemima i nedostatkom vremena za ljude koji su nam bitni, uvijek nađemo vremena za bavljenje životima onih koje niti ne poznajemo? Zašto uvijek želimo znati što muči tog vražjeg Gilberta Grapea?

Želja za gledanjem u tuđe prozore me potaknula da još prije božićnih blagdana u knjižnici posudim Želju, knjigu domaćih autorica, čije korice sam prepoznala kao glavnu zvijezdu promocije koja je nedavno bila u kafiću u kojem rado sama sa sobom pijem kavu i čitam za vrijeme pauze. Zaintrigiralo me ime autora - Mana Pass (pa tko, dovraga, tako naziva dijete!), pa sam ga izguglala uzduž i poprijeko i otkrila da se radi o pseudonimu iza kojeg se kriju dvije žene iz Kutine - Marina Kuleš, marketing menadžerica, i Nataša Debeljak, inženjerka kemije (njihov put možete pronaći na profilu Put rukopisa na Facebooku). Na knjizi je pisalo da je njena junakinja netko s kim se svatko od nas, u Hrvatskoj, može poistovjetiti, pa sam - kao da nisam i sama bila dio programa osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa za plaću od 1600 kn, i to za osposobljavanje za mjesto čuvara prirode u Kopačkom ritu (da, baš i nema veze s pravom, je li?) - rekla: "'Ajde, baš da vidim!"


Glavni lik Želje je Nora koja se, na samom početku, nakon deset godina sastaje s nekadašnjim prijateljicama iz srednje škole, i to zbog pakta kojeg su po maturi sklopile. Spisateljice imaju plan stvoriti pet priča, po jednu o svakoj od djevojaka koje se tog dana ponovno okupljaju u Kutini, gradu u kojem su odrasle, u kojem su se rastale. Naručivši piće, Nora prva započinje svoju priču i pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme - spominje studij u Osijeku, svoje zaljubljivanje u Viktora, suživot sa cimericom Marinom, suradnju s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i čitav niz neplaniranih događaja koji joj je stubokom promijenio život.

Ima nas svakakvih, ali recimo da smo si svi zacrtali nekakav generalni plan u životu, da se svi trsimo da se slagalice života poslože nama u korist i da neuspjeh nikome nije opcija. Ipak, toliko je Gilberta Grapea oko nas, toliko se planova izjalovilo, toliko se snažnih pleća slomilo, toliko se strasti u ljubavnim vezama ugasilo... Želja je priča o prosječnoj hrvatskoj djevojci koja misli da će diplomom promijeniti svijet, i ne mogu reći da sam se s njom poistovjetila (možda nam na drugima doista najviše smeta ono isto brvno kojeg i sami nosimo u oku?). Najprije me užasno živcirala, i nisam mogla prstom uprijeti u ono što mi je najviše u njenom ponašanju smetalo, ta ja sam u sretnom braku sa svojom prvom ljubavi, imamo dvoje djece, imam stalan posao u svojoj struci, i prijateljice iz srednje škole još uvijek su aktivni sudionici mog života! Da, nije život išao smjerom kojim sam željela, ali nekim čudnim zaobilaznim putem stigla sam gdje sam trebala biti, i ne mogu zamisliti da bih igdje bila sretnija nego li sam ovdje, sada. Puno je suza proliveno na toj zaobilaznici, ali Bog mi je doista dao koliko sam mogla podnijeti, iskušavajući me do krajnjih granica, i, da nisam bila poput Nore - jedno užasno razmaženo derište (da, da, to mi je išlo na jetra!) - možda bi me putem ono što me ubijalo doista i ojačalo.


Nije me ova knjiga oborila s nogu, dapače, na momente mi je bila prep(l)itka, ali nisam od nje mogla odustati, zaokupila me kako zaokuplja rubrika Sudbine koju pronalazimo u lifestyle magazinima. Zaokupila me i inspirirala da donesem jednu novogodišnju odluku - da prestanem biti razmaženo derište, prestanem kukati i sažalijevati se kad krene po zlu, ili mi samo ponestane snage i strpljenja, jer za to doista nemam razloga - ja, za razliku od mog susjeda, spavam snom pravednika (aka mame koja se nije naspavala posljednjih pet godina). Na početku godine koja je pred nama - koja je započela viješću o požarima koji haraju Australijom, o egomanijacima koji razbijaju aute i žanju ljudske živote, o perspektivnim mladićima koji nestaju i utapaju svoju tugu, o dojavama o bombama u zgradi suda u kojoj sam tek počela raditi - jedino realno bilo bi poželjeti malo bolju verziju sebe, malo bolju verziju svog komadića svijeta. Svijeta koji se svakako nalazi na nekoj čudnoj nepoželjnoj putanji, koji je nanizao nesretne događaje, ali od kojeg ne bismo smjeli odustati onako kako pred preprekama odustaju razmažena derišta.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit