Preskoči na glavni sadržaj

Nedjelja prva: Pođimo najprije od sebe

Ono što mi posebno diže tlak ovih dana su ljudi koji nas na društvenim mrežama već teroriziraju svojim božićnim dekoracijama, neki su već i bor okitili, ljudi koji odbrojavaju dane do Božića, a koji će biti prvi u redu kad bude trebalo popljuvati Crkvu, duhovnu literaturu, zapravo, bilo koga tko je u svom srcu našao mjesta za Boga - tog istog Boga čije rođenje, naime, slavimo 25. prosinca.

Što takvima Božić uopće predstavlja? Čemu se nadaju? Poklonima ispod bora, ili će taj dan promijeniti nešto u njima? Vesele li se sarmi ili se doista raduju novom životu koji se rađa? Jesu li sretni u toj svojoj kontradiktornosti? Blagoslovljeni bili, uvijek me potaknu da preispitam samu sebe, jer i mene prečesto više privuče blještavilo ovog svijeta, nego ono što je uistinu bitno u mom životu. Čemu se ja uopće radujem, što ja očekujem od ovog došašća?

Došašće je za mene vrijeme potrage za mirom koji mi tijekom godine klizi iz ruku - jer samo u miru mogu čuti kojim putem dalje valja krenuti. Svake godine dočekam Božić s namjerom da iz korijena promijenim svoj život, a onda se već skupa s prvim visibama uljuljkam u svoj mlaki katolički lifestyle. Uskrs me nakratko oživi, opet molim s novim zanosom, međutim, do kraja ljeta već sam sjena od čovjeka. Pa tko još ljeti ide u crkvu, prevruće je! I onda s nestrpljenjem čekam da zahladi, da se inje pohvata po granama, da se dimnjaci zagriju, a ljudi se povuku u svoje domove, da se i ja povučem u kukuljicu svojih strahova, želja i očaja. I, poput leptira, poletim u neko novo, bolje sutra.


Ovih dana u ruke sam uzela Podsjetnik za dušu Stjepana Lica, čovjeka čije knjige su za mene poput malog hodočašća kojeg mogu doživjeti u svom domu. Ta mala knjižica govori o riječima Božjim koje smo toliko puta čuli da ih uzimamo zdravo za gotovo i kroz kratke poruke ohrabrenja podsjeća nas na njihovu snagu, budi u nama želju da ih iznova otkrijemo, da u njima pronađemo izgubljeni zanos.

Ovog došašća želim ispuniti obećanja koja sam dala na krštenju svoje djece, tome bih se htjela posvetiti. Ali, kako? Slaba sam, svakodnevno griješim, vičem na djecu, nervozna sam, uzdišem i dramatiziram, a djeca tako dobro prepoznaju nestrpljenje, nedosljednosti i laži. Nema kod njih muljanja i riječi bez djela. Zašto bi oni bili nježni prema drugima, ako ja nisam ni prema njima? Zašto bi svoj život gradili uz Božju pomoć, ako ja lakomisleno mislim da mi samoj ide sasvim dobro? Možda ne postojim na ovom svijetu da druge učim nečemu, možda mene drugi trebaju naučiti, jer samoj mi očito ne ide. Hm, možda me baš moja malena djeca mogu dovesti do starih priznanja i okajanja, do novih ganuća, ako se otvorim njihovom djetinjem?

Najljepši moment u knjižici mi je postavljanje pitanja - Za što živim? Odgovor na to pitanje mogao bi nas poštedjeti velikih muka. Doista, za što ja živim, živim li za sebe ili za neki viši cilj? Jesu li djeca zjenice mog oka ili sam često sebična? Iskorištavam li svaki trenutak da bih svoju djecu poljubila, zagrlila, rekla im da su moji, da su bitni ili jedva čekam da ih strpam u krevet pa da popijem kavu u tišini? Što im govorim o drugima? Jesam li utjeha i odmor svom mužu ili samo mislim da zaslužujem da to on meni bude? Gledam li na druge s prijekorom, uvjeravajući se da sam bolja od njih? Krivim li druge za svoje nestrpljenje i malovjernost? Osuđujem li momentalno ili najprije saslušam pozorno? Brinem li previše o stvarima nad kojima nemam kontrolu? Mislim da znam odgovore na ova pitanja. I mislim da ih se sramim.

Za svoju obitelj živim, tj., željela bih živjeti da bih voljela, i da bi ih naučila kako da oni vole, i ne bih trebala brinuti o drugima, niti se zamarati materijalnim stvarima. Zašto je tako teško svakodnevno biti strastveno uvjeren u tu malecku spoznaju? Valjda zato slavimo Božić - da nas podsjeća na rođenje malog djeteta, na sitnice koje mogu izrasti u nešto veličanstveno ako brižno o njima vodimo računa! Ako čuvam tu misao ljubomorno u svojim rukama, ako svoj život oblikujem prema njoj, može li baš ovaj Božić biti moj novi početak?

Možda može, a možda može biti i tvoj - ako poželiš svim srcem da to bude.


"Slušati znači pristati biti korito riječi, korito životu, korito zemlji i nebu. Po slušanju toliko toga dobroga može poteći kroz čovjeka. I, odjednom, toliko toga više nije važno. I toliko toga, istodobno, postaje bitno i hranjivo. Da, sav život se počinje mijenjati, ako čovjek i Boga i ljude - i sebe samog - sluša čitavim bićem."

"Vjera u Boga, vjernost Bogu, nužno podrazumijeva entuzijazam. Vjera i vjernost se kroz entuzijazam izriču, potvrđuju. Jer tko će troma srca Boga upoznati? Tko će troma srca Boga slijediti? Tko će troma srca ikoga k Bogu uputiti? Zaneseno srce, pak, čitavo živi u Bogu i nije ga moguće sputati udaljenostima, razboritostima i inim opravdanjima koja tako marno okradaju čovjeka. I, upravo po tome, zanesenom je srcu povjerena moć, služba uvođenja drugih u susret s Bogom. U entuzijazmu se očituju i ljudska odgovornost, i odaziv Bogu, i sreća zbog susreta koji trajno iznenađuje i preporađa. Da, samo je kroz entuzijazam moguće razgovijetno i uvjerljivi govoriti o Bogu, i živjeti s njim."

"Sve dok svojim svijetom prolazimo oborena pogleda, našoj će pozornosti promaknuti toliko toga što ovaj svijet čini ljudskim."

"Vratite zagrljaje životu, vratite sebe zagrljajima. Nemojte uskratiti svojoj duši, dušama voljenih, nijednu dimenziju. Nijedan izričaj ljubavi."

"Čovjek koji doživi svetost Božjeg hrama, znat će da je našao svoj dom. I iskusit će da je u sebi kod kuće. Da je u onima s kojima dijeli svoj život, kod kuće. Da je u ovom svijetu kod kuće. Da je kod kuće, jer je u Bogu. Jer živi s Bogom koji je našao razložnim, vrijednim da se utjelovi. Da izgradi svoj dom među ljudima i s ljudima. Vrata Božjeg hrama nikad se i nikome ne zatvaraju. Ne zatvaraju se, jer je Božje srce uvijek i svakome otvoreno. Imati hrabrosti za život u Božjemu hramu, prepoznavati Božji hram posvuda, znači imati hrabrosti za susret. Za svetost. Za život u punini."

Primjedbe

  1. Odlična pitanja za postaviti si. Možda je i meni vrijeme ovog Adventa...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...