Šljokičasta žena

Ako imalo pratite društvene mreže ili blogosferu, u oči su vam zasigurno upale tople fluffy papuče koje odmaraju pred kaminom, fini mirisni napitak koji tako lijepo pristaje nekoj njegovanoj ručici, predivni prostori u koje prašina nikada nije zašla, i još predivniji ljudi koji ne piške i ne kakaju - da prostite. Nemojte me krivo shvatiti, volim ja društvene mreže, pogotovo Instagram koji me svakodnevno nadahnjuje, ali kreiranje posebne riječi za te savršene trenutke u oazama mira malo mi je too much - bilo kako bilo, riječ o hyggeu, danskom konceptu, jer sam Danci se znaju relaksirati (navodno), koji predstavlja svako uživanje u miru i tišini, u bivanju u trenutku i ne razmišljanju o budućnosti ili ičemu što može uzrokovati stres (jer, sačuvaj nas, Bože, od takvih razmišljanja!) A što s nama, običnim smrtnicima, kojima je obavljanje nužde ponekad jedini trenutak uživanja u tišini (kažem - ponekad, jer i tamo me Franka pronađe), a tako neprikladan za fotkanje za Instagram...

Kakvi uđete u novu godinu, takvi ćete biti 365 dana, kažu. Zato ljudi oblače crvene gaće, mažu se ratnim bojama, pucaju petardama - to ih veseli, i žele ostati veseli cijelu godinu. Kako se božićnica topila, a kolači se taložili u meni, morala sam poduzeti opasne mjere kako u novu godinu ne bih ušla sva jadna i debela. Zapravo, prekriži debela - ima nešto sreće i u tome. Za doček, koji smo proveli u dnevnoj sobi (i svejedno je bio bolji i luđi od dočeka kod našeg prijatelja koji nam je jedne Stare godine bio domaćin, pa otišao spavati čim smo se izljubili za Novu godinu), pravila sam sarmu po prvi puta u životu. Unijela sam u nju puno ljubavi (čitaj: ljute paprike) i zaista je bila spektakularna, odmah do one koja nam je sarma svih sarma, a jeli smo je na dan našeg vjenčanja - ta sarma je neponovljiva. Znate kako biva, jeli smo sarmu skoro do Bogojavljenja, tako da je, koliko god bila spektakularna, nećemo praviti neko vrijeme jerbo nam je - prisjela. Dijete nas je u blagdanskim...

Svatko od nas u djetinjstvu je imao onu jednu stvar, pojavu ili osobu koje se užasno bojao - koja je bila redovita tema njegovih noćnih mora. Za mene je to bio klaun Pennywise iz hit serije koja je početkom '90.-tih bila na tv programu, a koju sam ja, dijete jednoznamenkastog broja godina, uspjela popratiti (zašto su mi roditelji to dopustili, nikad mi nije bilo jasno). Sanjala bih da mi klaun izlazi iz zida sobe dok spavam, da vreba iz ormara, da proviruje iz wc školjke, jednom prilikom sam čak s prijateljicom, koja je dijelila moj strah, s noževima obišla cijelu kuću u potrazi za strašnim klaunom koji mijenja oblik. Prijateljica je danas policajka, i ničeg se ne boji, osim možda klauna. No, da se razumijemo, nisu svi klauni strašni - samo oni koji žive u kanalizaciji.  Kad sam malo porasla i počela sama posuđivati knjige u knjižnici, otkrila sam da je tvorac klauna Stephen King, i desetljećima je on za mene bio prekriženi autor. Čak me ni plakanje uz Zelenu milju ili Isk...