Šljokičasta žena

Primijetila sam da smo zadnjih mjeseci obišli više dječjih rođendana, nego rođendana odraslih osoba - što će reći da ili naši prijatelji, uslijed starosti, ne slave rođendane, ili nas, uslijed toga što imamo bebu, na njih više ne zovu. Kako god bilo, uvijek je izazov izabrati rođendanski poklon, a izabrati djetetu poklon koji će ga oduševiti - eh, to je nemoguća misija! Valjda svi zbog nekih svojih kompleksa (a istina jest da nam ničega nije nedostajalo u djetinjstvu, iako nitko novaca nije imao) želimo djeci priuštiti ono što mi nismo imali, što je rezultiralo time da djeca imaju - baš sve. Pokušavam se i sama boriti s tim, ali me bake sabotiraju - djetetu smo kupili jednu igračku, sve ostale donijele su babe (koje, iz nekog razloga, svojoj djeci nikada nisu poklanjale tolike igračke!). Sve što želim je siguran i lijep prostor u kojem se moje dijete može igrati s kuhačama i daljinskim upravljačima (omiljene igračke) i u kojem ću mu čitati pričice i izrađivati  s njim kreati...

Davno sam obećala Šibeniku da mi neće nikada nedostajati, jednom kad ga ostavim iza sebe i vratim se kući. I nije mi do sada nedostajao grad, ni kale, ni velebna katedrala, ni horde turista, ni bura, ni kiša koja preplavi ulice, ni zgrada suda, ma nije mi nedostajalo ni more. Ipak, uhvatim se tu i tamo da posegnem za telefonom pa provjerim što radi moja prija s Meteriza, koje pjesme sada pjevaju Laudantesi, što radi Ane koja mi je prva izašla u susret, ima li novih stanara u našem nekadašnjem stanu u kojem smo sanjali o osnivanju obitelji. I taj jedan poziv baš uvijek mi izmami osmijeh na lice jer, htjeli mi ili ne htjeli, nekim ljudima poklonimo komadić svog srca i tek nakon susreta s njima osjećamo da nam je srce potpuno.  Zato sam iskoristila priliku i skočila do Dalmacije na par dana, sve radi šačice dragih ljudi i radi gledanja mog malog čuda kraj morskog beskraja. Ja se kupala nisam, a Franka je umočila prstiće i na svom baby jeziku (garant) rekla:"Nikad v...

Prošle godine sam, umjesto na moru, završila u bolnici s preuranjenim trudovima, pa sam se čak veselila što ću ovo ljeto ponovno susresti more. Ne toliko zbog sebe, ta ja bez mora mogu i vrlo rado ću, ali poseban je osjećaj svom djetetu prvi put pokazati morsko prostranstvo. To čuđenje u dječjim očima! Taj pogled se ne zaboravlja, i ne može čovjek da ne zavidi tom malom biću koji još uživa u svemu lijepom što mi odavna uzimamo zdravo za gotovo.

Kad bih ranije čula da je netko na rodiljnom dopustu, pomislila bih da mora da je to divno razdoblje u kojem ne moraš ići na posao, zamarati se uredskim poslovanjem, ne moraš pratiti ni zbivanja u svijetu niti se oblačiti po zadnjoj modi - dovoljno je da obučeš trenerku i igraš se sa svojom bebicom. Pa to je lako! Mogu ja to! E, pa draga bivša ja, i drage vi, koje ćete tek postati majke, nije to baš tako lako kako se čini. A što je još važnije, sasvim je u redu priznati da nije tako lako! Naravno, postoje mame od koje nikada nećete čuti niti jednu jedinu jadikovku, no, to ne znači da nisu imale fazu kad su pomislile da bi bijeg bio najbolje rješenje - one se s majčinstvom samo nose na drugačiji način. Jer, činjenica jest da sve novopečene majke kad tad pomisle da su najgore mame na svijetu (tu sam se popravila - pomislim to tek svaki drugi dan!), da će im dijete postati psihopat jer ga ne stimuliraju psihički koliko bi trebale (čitaj: daju mu da gleda previše crtića), da neće znat...