Šljokičasta žena

Uoči svog vjenčanja pisala sam puno o idejama za vjenčanje, savjetima za kume i svemu što taj poseban dan može učiniti još ljepšim! Došlo je vrijeme da podijelim i nekoliko savjeta za testosteronski dio priče - za sve one koji se pitaju što li je uopće zadaća kuma na svadbi, i kako biti najbolji kum u povijesti kumstva! Momci se ne pripremaju za vjenčanje kao žene - relativno lako odluče se za odijelo, cipele i poneki modni detalj kao što je remen ili sat - najčešće sve kupe u jednoj trgovini i idu kući pjevajući. Ne znam sanjaju li oni o cvjetnim aranžmanima uopće i zamišljaju li savršene pozivnice, ali znam da mnogi od njih vrlo rado sve sitnice prepuste ljepšim polovicama, tek dajući tu i tamo neki (neobvezujući) sud. Za muški dio populacije žešće pripreme za svadbu počinju momačkom večeri. Oni ekstravagantni poželjet će striptizete koje iskaču iz nečega, a oni skromniji zadovoljit će se večeri provedenom s ekipom i gajbama piva, bacajući se na koljena na Mišu Kovača. A koja...

Dobro vam ovo neradno jutro! Sunce nas budi svakog dana i odmah je nekako lakše, svi sanjaju o godišnjem odmoru i šeću sa sladoledima u rukama! Osim sunca, zahvalna sam i na drugim sitnicama koje nam čine dan ljepšim! Bubamara se sakrila od Franke koja vježba pincetni hvat na njoj, jer Franka je iz njene perspektive King Kong. Mamini božuri koji predivno mirišu i odmah me podsjete na svibanjske mladenke, jer božur predstavlja sretan i miran bračni život. Hrpetina fotografija koju sam izradila u DM-u (bodove možete iskoristiti i za popust na taj proizvod!), jer uspomene je bitno sačuvati. Prabakini recepti napisani svi na jednom papiru, jedan iza drugoga, jer u krvi nam je uživanje u kolačima i pogačicama.

Iza nas je sladak vikend koji smo proveli u staroj domaji. Uživali smo u kavici na zraku, ljuljanju na bakinoj ljuljački, oženili smo našeg dragog kuma, isplesali se i izgubili grlo, obišli i prabaku i baš uživali. Ali, stigao je ponedjeljak i na red je došao povratak kući - back to reality!  Mamine divlje jagode Tatin voćnjak Sestrina kamilica Dorin dvorac Moje trepavice

Protekli tjedan bio je zaista kaotičan - oprala sam pedeset turi rublja, obavili smo upisni razgovor za jaslice i išli u shopping za nadolazeću kumovu svadbu. Negdje između pranja i peglanja, krala sam dragocjeno vrijeme za čitanje Kafkinog Procesa kojeg ovaj mjesec čita moj knjižni klub. Znam da je Kafka bio državni službenik pa, u neku ruku, razumijem da nije bio sav svoj, ali ovaj Proces je jedna od čudnijih knjiga koje sam ikada čitala. Već na prvim stranicama savršeno je dočarao atmosferu koja u čovjeku stvara anksioznost - i to u tolikoj mjeri da je 180 stranica knjige nemoguće pročitati u jednom dahu. Uf, baš me namučio taj Jozef K., morala sam se utješiti Domaćicom (muž kaže da mu je ova s kokosom najbolja Domaćica ikad - meni je cimet ipak broj 1).  Kao svaka normalna žena, volim kupiti nove cipele, a kao svaka škrta žena, ako ih kupim za stotinjak kuna, veselim se kao malo dijete! Kad smo kod male djece, i ona moraju biti stajliš u današnje vrijeme. Men...

Biti ozbiljni filmofil s malom bebom gotovo je nemoguće, ne zato što nemamo vremena, nego zato što se premoreni onesvijestimo čim strpamo bebu u krevetić. No, odlučili smo to promijeniti, i jednostavno pogledati film - na rate! Prvi na popisu bio je, dakako, ovogodišnji pobjednik na Oscarima - Spotlight! Prethodno sam, kao pravi control freak, proguglala Boston Globe i kardinala Lawa te prokomentirala (glasno) temu zlostavljanja djece od strane svećenika na obiteljskom ručku - tako mi to radimo.     Spotlight je naziv tima koji unutar bostonskog Globea istražuje mjesecima određenu temu i otkriva šokantne priče. Početkom 2002. objavili su tako priču o 80 katoličkih svećenika koji su u katoličkom Bostonu zlostavljali djecu i koji nisu bili udaljeni iz službe, nego samo premješteni, dok bi Crkva sklapala nagodbe i davala mizerne odštete obiteljima čija djeca su se, uslijed zlostavljanja, borila s ovisnošću godinama, tj. barem ona koja nisu počinila samoubojstvo. Osim...

Sutra je Majčin dan. I možda vam taj dan ne znači puno, možda tek priziva sjećanja na vrtićke i školske dane kada ste svojim rukicama majkama izrađivali čestitke. I sama sam tek nedavno spoznala važnost tog dana kojeg slavimo svakog svibnja, i to tek kad sam i sama postala majka (znam, ni ja još nisam toga u potpunosti svjesna). I mene netko zove mamom (iako nesvjesno, ali svejedno), i mene netko uzima zdravo za gotovo (iako ju dojim i gojim po cijeli dan), i sve više i više uživam u toj ulozi. A uzor u tome svakako mi je moja majka, kojoj možda nisam nikada ranije priznala utjecaj koji je imala, i još ima, na mene. Nosila me pod srcem i usadila je u mene sve ono najbolje što je znala i imala - i nikada joj dovoljno neću moći zahvaliti! Da nije bilo njene ljubavi i truda, ne bih ni ja spoznala radost majčinstva! U trudnoći sam se udebljala 16 kg, i zadnjih nekoliko zaljepilo se za mene, što od sladoleda pomoću kojeg sam preživljavala hormonalno ljeto, što od dojenja koje je uvećalo ...

Kad god bi se na televiziji prikazivali Mostovi okruga Madison, moja bi se majka raspekmezila i ganuto ridala čim bi ekran prekrio veliki Clint Eastwood. Volim gledati filmove s mamom, ali u Mostovima nikad nisam uživala - štoviše, film je uvijek u meni izazvao nervozu i oko cijele afere Francesce i Roberta Kincaida nastala bi tolika rasprava da se, da vam iskreno velim, velike većine filma niti ne sjećam. Godinama mi je mama pokušavala utuviti u glavu da nema ljubavi kao što je majčina, da majka toliko voli dijete da se odriče i ljubavi svog života zbog njega. No, krasno. Jadna djeca, dakle, nek žive ostatak života s grižnjom savjesti jer im je mama bila nesretna dvadeset godina! I kojeg vraga im je uopće morala opisivati gdje je sve vodila ljubav s muškarcem koji nije njihov otac i objašnjavati im tko je ona zapravo bila, kad im to nije poželjela pojasniti za života?! Čim bi netko spomenuo Mostove okruga Madison, meni bi se digao tlak. I tako godinama. Da, znam, bila sam dijet...