Šljokičasta žena

Možda ste primijetili da Facebookom kruže postovi s komentarom: " The idea is to occupy Facebook with art, breaking the monotony of photos of lunch, sushi and sports. Whoever likes this post will receive an artist and has to publish a piece by that artist with this text. I got (ime umjetnika)!". Ne mogu vam opisati koliko sam oduševljena tom idejom - divno bi bilo da ljudi svakodnevno stavljaju citate knjiga koje (stvarno) čitaju, nepopularnu glazbu, fotografije slikara, djela kipara i dr.! Svima nam je to prilika da se malo informiramo na kreativnom području, daleko od uobičajenih dosadnih selfie- ja, a možda i sami pronađemo izvor inspiracije. O umjetnosti pojma nemam. U srednjoj školi smo imali mladu nadobudnu profesoricu likovne kulture koja nas je gnjavila zadaćama u kojima smo trebali crtati fotelje i stolice ili napraviti anatomiju jednog umjetničkog djela, i puno puta sam si pomislila kako bi bilo zanimljivo znati u svakom djelu prepoznati taj čarobni potez ...

Stvarno mi je nevjerojatno da se druge polovice prošle godine gotovo i ne mogu sjetiti, kao da sam zaradila amneziju. Ipak, kroz glazbu uredno spremljenu u folderima prisjećam se glazbenih poslastica koje sam pjevušila posljednih mjeseci, koliko me nije bilo u blogosferi.  Moj glazbeni ukus je pomalo čudan, kreće se od pop pjesmuljaka pa do pokojnih legendi bluesa i countryja, pa ne čudi da moji favoriti nisu sinoć poharali Grammyje (iznimka su The civil wars i Kacey Musgarves) - rijetko kad moj ukus poprati i trend. Nije mi sjela Lorde, nisam luda ni za Daft punkom, Beyonce nije moj đir - glazba koju slušam možda nije najbolja po mjerilima glazbenih kritičara (ili mojih sestara), ali mene usrećuje. Ima dana kada me ne liječi ništa osim One thing One directiona i toga se ne sramim, tako jednostavno jest. Ipak, ljudi smo, skloni smo suditi jedni druge po raznim kriterijima, a jedan od njih je i glazba. Što sam starija, to više primjećujem da ljudi pri upoznavanju više ne ispit...

Svijete dragi, mislio si da me više ovdje nećeš vidjeti, je li tako? Mislila sam to i ja! Ali, nedjelja je, prokleta nedjelja, pospremala sam stan, pripremila sve za posao u ponedjeljak, ispekla zobene kekse, napravila ručak, počastila se peel off maskom za lice i mirišim kao breskvica, isplakala sve suze, pogledala nekoliko Disneyevih crtića, pa rekoh - što bih sad mogla? Hm. Slikati ne znam, a niti kukičati, jedino što znam je cijediti svoj mozak na tipkovnicu, pa evo, u slučaju da me se sjećate i zanima vas nastavak moje životne priče, here's what you've missed : Dakle, negdje u svibnu prestala sam pisati blog, skupila svoje skripte i zakone i bacila se na posao. Ne sjećam se niti ljeta, niti jeseni, ali znam da sam učeći za pravosudni ispit postala korisnik farmaceutskih pripravaka, tako da se u mojoj sobi vrlo brzo nakupilo više tableta i vitamina, nego članaka i stavaka. Bilo je frustrirajuće učiti nešto po deseti put, a osjećati se kao da to vidiš prvi put u ž...